Željko je živio na njemu svojstven način. Tako je on uvijek i u svako vrijeme imao puno više braće i sestara, tetičina i tetića, rodijaka i rodica, dakle puno više nego što su za to zaslužni njegovi roditelji ili pak mi, njihova obitelj po krvi. I njegov nadimak „Tetak“ govori sam za sebe. S tom proširenom obitelji, sa svom mojom braćom, sestrama i rodbinom, i onima po Željkovom izboru, ja želim podijelit jedan tekst, koji sam mu tamo nekad u nekoj odgovarajućoj situaciji poslala, a iz kojeg se može s mrvom empatije naslutit ono, što ja mislim da bi naš Željko-Tetak, naravno iz potpuno promijenjene perspektive, volio da se zna o primarnoj bolesti koja mu je u određenom momentu pomogla da on ipak relativno lako napusti ovaj svijet.
Neka naš Željko počiva u miru i blagodati milosti Božje.
Sestra Jelena
 
Umoran si
 
Godina je još mlada - a ti si već umoran.
Znam, umoran si od razočarenja proteklih godina. Umoran od životnih iskustava. Umoran od traženja na nekom drugom putu. Umoran od onog biti dobar bez radosti. Umoran od seksa bez ljubavi ili ljubavi bez seksa. Umoran od biti majka, biti otac.
Umoran od morati. Umoran od znanja u glavi i umoran od toga što se to znanje tamo kao neka krhotina zaglavilo, tako da te to znanje ne otvara niti k Bogu niti ka konačnom miru.
Umoran od biti onaj koji jesi, umoran od onog koji nisi.
Onako kao što to stari perzijski mističar Rumi osjeća, tako sad i ja suosjećam s tobom: „ ma,  ja znam, ti si umoran, ali svejedno kreni! Idemo dalje. Takav je put.“
Počni još jednom ispočetka. , pa nemoraš biti svjež, pun snage i motivisan. Jednostavno rečeno, počni ponovo, upravo takav kakav si - umoran?
I umoran kreni na put. Hajde, kreni, ma za početak samo onaj sljedeći korak. Dođi. Pa i da si i hiljaditu godinu ostavio iza sebe u kojoj nisi mogao održati ono što si obećao – pođi molim te samo  još jednom. Hajde sa mnom?
Znam, ti više nisi ono malo dijete, a nisi ni svjež i odmoran. Ti si previše vidio da bi se dao motivisati jednom novom godinom života ili pak nekom mudrom izrekom. Ostani umoran, ali dođi. Hodaj sa mnom još jedan dio puta.
Izgovaram li riječi utjehe, ako kažem da  si već uvijek bio na cilju?
Dajem li ti nadu da sljedeći korak vodi kući. Mogu li te popravit? Happy End? Ništa od toga. Samo ovo: „ja znam, ti si umoran, ali ipak dođi! Takav je put. “Dirnut  sam tvojim umorom. 
Stvarno, ti samo sagledaj: Takav je put.
 
Sebastian Gronbach, moderni antropozofski filozof  našeg vremena je napisao ovaj tekst, a ja ga prevela s njemačkog, te  ovaj moj previd mogu s njegovom dozvolom objavit.
Fotografije sahrane i neke iz arhive sestre Jelene.