to je kao uplovaljavanje u sigurnu luku. Ali šta kad neumoljiva smrt dođe ovako u sredini, nekom zrelom, s puno iskustva, još u naponu snage? Nekome ko je puno radio, ali je još mnogo toga mogao ostvariti da nam ga teška bolest nije oduzela.

Otišao si rano, prerano, kažu relativno mlad.

Radili smo zajedno 20 godina koje prohujajše kao čas. Bilo je lijepih i teških trenutaka, ali više lijepih. Putovao si mnogo, uspostavljao nove poslovne kontakte, nesebično dajući sebe. Radio si vrijedno ne štedeći se. Bio si primjer za poštenje, za skromnost i odanost.

Dragi Gago, život je putovanje, a ne neka precizna destinacija i cilj, baš zato što nikad ne znaš kad će prestati. I lijepe riječi, koje o umrlima često svi govore, o tebi su bile govorene tokom cijelog života.
Jednom je pjesnik rekao da smrt zapravo ne postoji, jer ljudi umiru samo kad ih zaborave. Ti ne moraš brinuti. Tvoje kolege iz Profi-tex-a nikad te neće zaboraviti.

Neka ti je laka Vareška zemlja. Počivaj u miru.

Tvoji Profitexovci:

Zdravko, Anto, Dijana, Boško, Marinela, Darko, Ljilja, Mario, Dado, Marina, Enida, Marija, Igo, Mirsada, Nafa, Sadbera, Mediha, Nađija, Ajša, Darinko, Božana, Dragana, Nino, Karlo, Tonkica, Mladenko, Una, Fonzi!