Snimanje je realizirao Mirsad Delibašić, producent i snimatelj BHRT-a, a snimka će biti objavljena na youtubu. A ideja je rođena kada je spomenuti snimatelj pogledao snimku revije narodnih nošnji koja je u ljeto 2024. godine održana u Varešu. Stupio je u kontakt s tadašnjom predsjednicom MZ Pržići i zaljubljenicom u narodne nošnje i kulturnu baštinu našeg kraja Jasnom Mirčić i dogovor je pao – snima se!
Tako se u muzeju na Pržićima okupilo 10 žena odjevenih u narodne nošnje, uz asistenciju još 10 osoba, koje su prikazale običaj svekrva.
Jasna Mirčić bila je u ulozi naratorice, a govorila je o običaju svekrva, koji je detaljno opisao Mladen Radoš u svojoj knjizi Selo Mir – Vareš, prošlost, sadašnjost i budućnost sada već davne 2000. godine.

Tako je ostalo zapisano: „ U starije vrijeme, te sve do kraja 70-ih godina, bilo je nepisano pravile da se uvijek prilikom prošnje ugovore i svekrve. To je običaj kada momkova rodbina (žene i djevojke) posjećuje curu da bi je darivali. Svekrva je znalo biti i sedamdeset, a organizirane su četvrtkom, u tjednu pred vjenčanje Svekrve su se sastajale u momkovoj kući i odatle bi se sve zajedno uputile k curinoj. Glavna svekrva, momkova majka, išla bi na čelu, a iza nje bliža pa dalja rodbina - sve po rodbinskom redu. Istim redoslijedom svekrve su i sjedile za sinijama - stolovima u curinoj kući. Sve žene- djevojke, koje su išle u svekrve, oblačile su tom prilikom najljepšu i najsvečaniju narodnu nošnju. Ako neka ne bi imala svoju nošnju, posuđivala bi je, često i iz susjednih sela. Tom bi se prigodom oblačilo: crna ili bijela marama (zvana jemenija) s cvjetovima crvene boje; bijela, čipkama bogato ukrašena košulja; škuteljka; velike crne dimije (tzv. dimije rašalije ili karamandaluše); crne kundure (cipele ili sandale). Od nakita nosili su se dukati, belenzuke, prstenje, paftice, zlatne minđuše, biseri, ture i dr.

Svaka svekrva nosila je đuzleme. ti. suhu hurmašicu bez preljeva, u okruglim plitkim bakrenim tepsijama zvanim demirlije. Hurmašice su se ukrašavale pomoću tzv. brda (dio tkalačkoga stana). U svakoj tepsiji, tj. na đuzlemima nalazio se zamotani poklon za curu, a potom se preko tepsije stavljao peškir. Od poklona svekrve su najčešće nosile štofove, rublje, ručnike, haljine, razne kućanske aparate, npr. peglu, mlin za kavu, orahe ili šećer, a najbolji poklon cura je dobivala od glavne svekrve, najčešće dva veoma kvalitetna štofa (materijala za odjeću).
 Po dolasku svekrvā kući curinih roditelja, cura bi h dočekala, poljubila glavnu svekrvu te joj uzela tepsiju s hurmašicama kako bi se znalo daje to njezina tepsija. Nakon toga sve bi svekrve posjedale, po utvrđenom rodbinskom redu i odmah domaćinu. curinom ocu, zapjevale….“

Lijepo je da je ovom snimkom očuvan dio vareških narodnih običaja koji su stari i 100ak godina, a cilj je bio dokumentirati i predstaviti lokalne tradicije široj javnosti. Važno je sačuvati ovakve običaje kako bi buduće generacije imale uvid u bogatu kulturnu prošlost vareškog područja. (foto Jasna Mirčić)