U organizaciji predstavnika Koordinacije udruga proisteklih iz domovinskog rata HVO-a Vareš dana 08. studenog 2023. godine obilježena je 30. obljetnica stradanja Hrvata općine Vareš  i Dan sjećanja.

Obilježavanje ove tužne i bolne obljetnice počelo je u župnoj crkvi sv. Mihovila u Varešu misom zadušnicom za sve poginule i nestale branitelja i civila, koju je predvodio ratni vareški župnik fra Mato Topić. Po završetku mise upriličeno je polaganjem vijenaca ispred središnjeg spomen-obilježja.

Drugi dio obilježavanja Dana sjećanja realiziran je u Radničkom domu u Varešu , gdje je održana prigodna akademija i promocija knjige Vareške suze autorice Grete Filipović, žene žrtve silovanja u Varešu.
Akademija je okupila brojne goste, članove udruga poginulih i nestalih vojnih i civilnih žrtava rata, članove ostalih udurga proisteklih iz domovinskog rata, a među gostima su bili: predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara, predsjedavajuća hrvatskog kluba u Parlamentu BiH Marina Pendeš, veleposlanik RH u BiH njegova ekscelencija Ivan Sabolić,  premijer Zapadnohercegovačke županije Predrag Čović, ministar za branitelje Zapadnohercegovačke županije Mladen Begić, izaslanik u Domu naroda Federacije BiH Ivo Tadić, generali Tomo Kolenda, Martin Frančešević i Stanko Sopta, te načelnik općine Vareš Zdravko Marošević.

Jedan od domaćina akademije načelnik općine Vareš Zdravko Marošević i sam sudionik domovinskog rata je prilikom obraćanja istaknuo:.....

"Trideset godina gdje mi ovdje u Varešu tražimo prvo sebe, tražimo i upoznajemo javnost i tražimo odgovornost. Znamo mi koji smo sve ovo proživjeli, te dane, te godine, najteže možda u povijesti Vareša, naravno ne umanjujući na cijelom prostoru BiH. Žrtve, patnje, kolone, možemo reći danas gledamo slike Gaze, kolone, kampove, kolektivne smještaje, plač i suze. Pitamo se i danas i pitamo se svake godine, šta će nama pomoći da bi nastavili živjeti, ovdje u Varešu, ne drugdje, ovdje, tamo gdje smo rođeni, tamo gdje smo se odlučili da ostanemo. Ne tražimo ništa drugo, tražimo odgovornost, tražimo da oni koju su pogriješili i prekršili pravila ratovanja da izađu pred lice pravde.

Ja, kao legalista, potpuno vjerujem, neće ih mimoići ruka pravde, nikoga ama baš nikoga. Ali to više nije do nas, mi tražimo i od vas koji radite odgovorne dužnosti da razmišljate i ovome prostoru BiH i ovim ljudima ovdje koji žive. U takvom kakvom jesmo okruženju nama najboljem, nama najljepšem. Ne želimo ići nigdje, oni koji su htjeli, morali oni su otišli, ali isto tako im se zahvaljujem jer dolaze, ne prodaju svoju imovinu, obnavljaju i naravno u svojim mogućnostima ulažu i održavaju vezu s najljepšim gradom a to je tamo gdje si se rodio i gdje si ostvario najljepše mladalačke dane. Teško je danas sve ovo gledati, posebno vas koji ste stradalnici, obitelji poginulih, ranjeni, zatočeni, ne možemo mi vama ništa smanjiti ni suze ni bol, ali možemo svojim radom uticati da sve bude lakše. Kroz redovno življenje, i naravno kroz odgovornost onih koji su uradili ono što nisu smjeli. Ja kao čovjek koji i dalje stojim na onoj ljudskoj dimenziji, stradanje je stradanje bez obzira o kome se radi. Ali znam da ništa se ne radi kako u BiH tako i u svijetu bez projekta, bez scenarija. Ovim smo rekli koji su pravili scenarij koji su bili izvršioci projekta doći će pred lice pravde. Nažalost, da mi i mnoge generacije neće dočekati pravdu za projektante, znam da koji dočekaju da će promijeniti mišljenje.

Zašto je moralo to da se desi? I to je ono što mi stoji trideset godina i kao vojniku i kao zapovjedniku, i danas odgovornoj funkciji koju obavljam, zašto, zašto, i zašto? Samo mudri ljudi traže rješenja, neodgovorni imaju samo jedno rješenje. Ja pripadam onima koji traže rješenje i ostati na tom rješenju dosljedan, a neodgovorni urade, povuku se, odu, pobjegnu, i danas ih nitko ne pita i nitko nas ne pita kako mi živimo. Evo ja vas dragi varešani ubjeđujem ostanimo dosljedni, dostojanstveni, okrenimo se budućnosti, tražimo odgovornost, pamtimo prošlost, i ne zaboravimo one koji su najviše dali,  a to su životi. Naravno ti koji su to izgubili, da im Bog podari snage da žive  sa svom svojom patnjom, pa možemo reći, da ćemo poslije ovoga  ili poslije  ove akademije, uvažene autorice  moje susjetke, koja je smogla snage  ovu knjigu prikazati kako se može hrabro boriti, kako se može  hrabro dokazati, a opet ponosno hodati ovom državom.  Biti ponosna žena koja već danas dobija priznanja  ne od jednih već i od drugih. Kaže, ovo će mnogima  otvoriti oči, jer istina je samo jedna, a ona će izaći kad-tad.  Zato draga moja Greta,  ono što ja mogu reći samo čestitke, velika potpora, hvala jer si među prvima koja si dokazala  da su žene hrabrije od mnogih nas muškaraca koji bi možda trebali bit prvi.  I to nam daje odgovornost na funkciji koje obnašamo u državi, hvala i uživajte u slobodnom Varešu". 

U ime Koordinacije, obratila se Dražana Klarić, predsjednica Udruge obitelji poginulih i nestalih hrvatskih branitelja općine Vareš. U svom emotivnom govoru navela je sljedeće:“ Pozdravljam vas i zahvaljujem na dolasku ispred Koordinacije udruga proisteklih iz Domovinskog rata općine Vareš na 30 obljetnicu stradanja i egzodusa Hrvata Vareša. Obilježavajući Dan sjećanja ili bolje rečeno nezaborava jer sjećanja koja su duboko urezana u naša srca i dušu ne mogu biti zaboravljena Kako zaboraviti sve te strepnje, strahove, progone, suze i boli. Kraj listopada i početak studenog 1993. godine zasigurno su najteži dani u povijesti našeg grada i ostati će upisani crnim slovima. Ni naslutiti nismo mogli niti ičim zaustaviti zločinačke naume,a dogodili su se. Napadom A BiH na hrvatsko selo Kopijari 18.listopada nad općinom Vareš nadvio se zloduh rata.

U noći sa 21. na 22. listopada mještani su protjerani, selo do temelja spaljeno, pet pripadnika HVO mučki ubijeno. Dana 30.listopada napadnuta je Duboštica, Borovica,Vijaka i ostala sela, grad je u okruženju,scenariji isti. Kolone i kolone uplašenih i iznemoglih mještana okolnih sela slijevale su se u grad. Borovica je gorjela - 315 obiteljskih objekata je spaljeno, oko 1.000 gospodarskih objekata, ubijeno je i spaljeno pet mještana koji su ostali u svojim domovima vjerujući da će pripadnici A BiH poštedjeti nemoćne i nenaoružane starce, tri tijela još nisu pronađena. Pripadnici tadašnjeg UNPROFOR-a ušli su u selo kada je gorjelo, te nakon toga izjavili da normalni ljudski um to ne može uraditi.

02.11.1993. gubimo svaku nadu, grad je pao, počinje kalvarija Hrvata Vareša, ostavljeni, zaboravljeni, u strahu i molitvi za naše najmilije krećemo u neizvjesnost. Perun je gorio ne od groma i nevremena već od neprijateljske namjere uništiti sve pred sobom. Ulaskom u grad pljačkalo se sve što je hrvatsko, nastavila se okrutnost prema nedužnim civilima, silovanja, paljenja sela i svetinja preko 7.000 prognanih i nakon 30 godina za većinu zločina izostale su optužnice kako pojedinačno tako i po zapovjednoj odgovornosti.
 
Tješi nas nada da je pravda spora, a dostižna. Tome ćemo svjedočiti danas. Ne možemo niti smijemo zaboraviti naše poginule, nestale i civilne žrtve rata njihovu hrabrost,odlučnost domoljublje,svjedočanstvo da nam nitko nije poklonio opstojnost. Dali su najvrjednije što se moglo dati, dali su život. Gledajući danas njihove likove kao da nas žele pitati je li bilo vrijedilo? Jesu li njihove žrtve obezvrijeđene? Pitamo se i mi njihove obitelji,žrtvovali su patnju roditelja,obitelji,očinsku ljubav,snažnu ruku podrške i zaštite,žrtvovali su sve, je li vrijedilo... jer na kraju svakog rata vođe se rukuju,kroje nam sudbine,ali ostaju one iznemogle majke i očevi koji čeznu za svojim sinom i one žene koje čekaju svog voljenog muža i ona djeca koja traže svog oca junaka neki ih pamte neki ne,neki nisu bili ni rođeni. A gdje su danas većina njih daleko od rodne grude ne zato što ne cijene žrtve svojih očeva ne zato što ne vole svoj dom i ovu napaćenu zemlju nego zato što su osjetili nepravdu, zanemarivanje, obezvrjeđivanje žrtve svojih očeva. S toga i danas pozivamo na mir, sve žrtve rata, sve narode. Nema tog kolektivnog naroda koji ne bi želio mir, molimo za mir jer znamo tko plaća najveću cijenu. Našim braniteljima ,našim usnulim vitezovima neka je vječna slava i hvala. Počivali u miru Božjem. I da se nikad nikome ne ponovi“, drhtavim glasom rekla je gđa Klarić.

Umirovljeni brigadir Mario Andrić, ratni zapovjednik 96.domobranske pukovnije Bobovac Vareš na akademiji je iznio kroniku predratnih i ratnih zbivanja i stradanja na području općine Vareš.

„Danas,na 30. obljetnicu stradavanja  i prinudnog egzodusa, Hrvata vareškog kraja, teško je govoriti o ratnom putu brigade „Bobovac“ i 96,  pukovnije „Bobovac“ Vareš. Teško je govoriti jer prevladava tuga, sjećanje na bol, patnju i  nepravdu koju mnogi nisu preživjeli. Tijekom 1991. godine, Vareš je zahvatila teška ekonomska kriza. Poduzeća su sve teže egzistirala a socijalno stanje postajalo je sve lošije, u ovoj naprednoj rudarsko radničkoj sredini. Rat koji je zahvatio  Hrvatsku te 1991. nažalost zabrinjavao je samo manji dio stanovništva općine Vareš, dok je ostatak mislio „to je tamo negdje daleko“.

U studenom i prosincu 1991 godine, u potpunoj tajnosti prvi dragovoljci iz Vareša odlaze u R. Hrvatsku na obuku i dostavlja se prvo naoružanje. Po povratku, dragovoljci bivaju stigmatizirani, osporavani i djelomično društveno izolirani. Tadašnja vojna obuka i naoružavanje, nisu bili samo reakcija na stanje u Sloveniji i Hrvatskoj, nego i odgovor na uočeno naoružavanje srpskog stanovništva po brdima oko Vareša i učestalo slijetanje helikoptera JNA.  Nastojanja, najodvažnijih i najsvjesnijih, da se stečena znanja i vještine prenesu na što veći dio sposobnih, bila su osporavana i sprječavana pa i od jednog dijela sunarodnjaka.
Prvi Općinski stožer HVO općine Vareš, ustrojen je 22.travnja 1992 a koji je bio popunjen od pripadnika hrvatskog i bošnjačkog naroda, s prvim zapovjednikom pričuvnim bojnikom Borivojom Malbašićem, koji je rukovodio ustrojem i zapovijedao. Pod zapovjedništvom su bile postrojbe HVO satnije Vareš, Vareš Majdan, Pržići, Vijaka i Borovica i samostalni vodovi u Semizovoj Ponikvi, Oćeviji, Strici, Javorniku, Pogarima, Diknjićima i Maoči. Temeljem zapovjedi Glavnog stožera 1.prosinca 1992. se ustrojava brigada HVO „Bobovac“ Vareš, koja objedinjuje sve postrojbe HVO sa prostora općina Vareš i Kakanj sa dvije bojne i dvije samostalne satnije u Maoči (općina Olovo i Zavidovići) i samostalnom satnijom u Taračin Dolu općina Ilijaš kao i sa svim pristožernim postrojbama.

Prvo borbeno djelovanje postrojbe HVO su izvele u svibnja 1992. godine, kada su oslobođeni RTV i PTT repetitori na Perunu, u cilju uspostavljanja veze sa svijetom, a u ovoj je akciji smrtno stradao Robert Zekić, koji je ujedno i prva žrtva. Tijekom akcije, uspostavljen je potpuni nadzor nad selima Planinica i Slavin i zarobljena veća količina naoružanja.  U vrijeme provedbe akcije, zapovjedništvo općinskog stožera i općinsko rukovodstvo, stupa u pregovore sa lokalnim srpskim stanovništvom i zapovjednikom srpske vojne formacije  u selu, te postiže dogovor:- da se preda svo naoružanje ali da se u selima ostavi 21 PAP lokalnom srpskom stanovništvu sa pravom samozaštite sela, - da svi koji žele napustiti sela to mogu učiniti pod pratnjom vojne policije HVO i da se bezuvjetno puste zarobljenici sa obje strane. Cjelokupan dogovor je ispoštovan sa obje strane a lokalno srpsko stanovništvo sa 21 PAP živjelo je u selu sve do pada Vareša.

U travnju 1993.  iz brigade „Bobovac“  se izdvajaju postrojbe sa prostora općine Kakanj od kojih se ustrojava brigada „Kotromanić“  a brigada „Bobovac“ se preustrojava i formiraju se prvo dvije  a uskoro tri pješačke bojne sa pristožernim postrojbama.  Važno je spomenuti i aktivnost postrojbi brigade Bobovac, koje su tijekom 1992 pružale materijalnu i organizacijsku potporu postrojbama Teritorijalne obrane a kasnije i A BiH, u dolini rijeke Krivaje, čime je dat veliki doprinos u zaustavljanju prodora srpskih snaga dolinom rijeke Krivaje iz pravca Vozuće u pravcu Olova, a satnija HVO u Maoči i i vod Olovu bili su značajna obrambena cjelina. Sve do veljače 1993. poradi stabilne sigurnosne situacije na prostoru općina Vareš, brigada Bobovac  dala je veliki doprinos na bojišnicama Jajca i Travnika, na kojim su stečena značajna ratna iskustva ali nažalost i sa ljudski žrtvama. Na ovim bojišnicama sudjelovalo je oko 450 pripadnika brigade.

Nakon napada ABiH na brigadu Kotromanić, egzodusa i stradavanja Hrvata sa prostora općine Kakanj, bilo je sve uočljivije masovnije grupiranje snaga A BiH na rubnim dijelovima općine Vareš. Ovo koncentriranje za posljedicu ima i mučka ubojstva Ante Dominović u Borovici, Marija Miočević na Liješnici te napad na selo Kopijare 26. kolovoza 1993. kada je protjerano oko 120 stanovnika sela što je označilo početak napada na Varešku općinu. Pregovori između zapovjednika A BiH i HVO nisu prekidani ali su postajali sve kompleksniji.  

Nespokoj je postajao sve prisutniji a opći napad sve izvjesniji, koji je i uslijedio uoči dana Svih Svetih i samo tijekom narednih 72 sata,  41 pripadnik  brigade je poginuo, 77 ranjeno a 58 zarobljeno te preživješe golgotu logora u Varešu, Zenici i Tuzli. Ovi gubici imali su za posljedicu  par morala, teška psihička stanja ali nakon napuštanja grada pred daleko nadmoćnijim snagama, uspostave i stabiliziranja crte obrane, brigada je stvorila koheziju. Puno toga je utjecalo na slabljenje morala, pored  stradavanja najmilijih utjecale su i nepoznanice što je sa obiteljima koje su preko Nišićke visoravni potražile utočište u Kiseljaku a manjim dijelom u Hercegovini i Hrvatskoj. Mnogi su na tom putu u potpunosti opljačkani, a bez hrane na kišom natopljenoj zemlji čekali su evakuaciji i do 72 sata.

Bila je to teška nedaća ali teške su bile i izjave javno upućene u hrvatski medijski eter „Vareš je pao bez ispaljenog metka“ i slično... Bježanje dijela općinskih dužnosnika koji su do jučer uživali blagodati vlasti ali i dezertiranje nekoliko časnika, dolazak zadnjeg konvoja u Vareš bez i jednog metka ili komada naoružanja, proizvele su osjećaj odbačenosti, zaboravljenosti i žrtvovanosti.  Uspostava života u enklavi koju brani 1278 pripadnika brigade, u kojoj se nalazi oko 300 civila a između ABiH i VRS, uz svakodnevne pogibije i stradavanja, nije bila jednostavna zadaća ali vješte ruke vareških majstora i onih 97 pripadnika brigade ili 7,5 % fakultetski obrazovanih pripadnika brigade  u roku samo par dana projektirali su i sazidali pekaru, kuhinju, organizirali ambulantu i stacionar.

Sve ovo je bila borba za opstanak i preživljavanje, u kojoj se nikada pripadnici brigade Bobovac nisu ponizili ni pognuli glave, a neki od njih su svoje rovove pretvorili u podzemne nastambe u kojim su proveli i do pet mjeseci. Stabiliziranjem crte obrane u pržićkoj enklavi, a neki ju jednostavno nazvaše Daštansko, osigurala se sigurnost a organiziranjem dostojanstvo. Odlična uspostava životnih uvjeta u maloj enklavi osigurala je nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma da 120 pripadnika brigade „Bobovac“ doprinese ustrojstvu 3. gardijske brigade  a preustrojem u 96 pukovniju 1.srpnja 1994. da ista da, veliki doprinos u svim operacijama od Kupresa do Bočca, od operacije Zima do Maestral. Sposobnost stečena na planini Zvijezdi činila nas je prepoznatljivim zato smo redovito dobivali zadaće na planinskim visovima Cincara, Šatora...

Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma, a samo šest mjeseci nakon sveopćeg napada  tri korpusa A BiH na brigadu Bobovac, 96. Pukovnija Bobovac sukladno zapovjedi GS HVO  pružila je materijalnu i iznimno uspješnu paljbenu potporu postrojbama 1. Korpusa ABIH u zauzimanju Nišićke visoravni. Koliko god istraživao vojnu povijest, teško je naći ratne primjere kao u Varešu, gdje  u jednom malom vremenskom periodu,  dvije vojne formacije sadejstvuju 1992., prelaze u ratni sukob 1993. te ponovno šest mjeseci kasnije 1994. sadejstvuju protiv treće strane. Samo ova činjenica, ne ulazeći dublju raščlambu govori dovoljno sama za sebe.

Brigada Bobovac tj. 96. pukovnija kraj rata je dočekala sa 7,7 % poginulih pripadnika, 14 % ranjenih, 6,8 % je prošlo kroz logore. Postotak je neadekvatan za izražavanje žrtve ali ukupna žrtva je tek tada u potpunosti vidljiva i prepoznatljiva. Po okončanju vojnih aktivnosti i potpisivanja Dejtonskog  sporazuma, pukovnija nije bila samo vojna formacija, nego je sav svoj ljudski potencijal, energiju i resurse u koordinaciji sa Općinskim vijećem, nesebično ulagala u povratak raseljenih, organiziranje svih segmenata društva. Još za vrijeme ratnih djelovanja 96 pukovnija Bobovac bila je važna karika u stvaranju preduvjeta za opremanje i početak rada hrvatske radio postaje Bobovac, lista vareških Hrvata Bobovac, Osnovne škole, izgradnju spomenika poginulim braniteljima, potporu HKD Napredak.  U ta teška vremena dopremiti opremu za radio postaju iz Italije nije bila laka zadaća. Bilo je planova i da nam se oprema zaplijeni, da se tisak lista zaplijeni i da se ne čuje naš glas ali su sve prepreke savladane glas ponosne žrtve se proširio iz enklave.

Entuzijasti su sve ovo uspostavili i sve ovo i sačuvali do danas. Potpora povratku je bila jedna od lakših zadaća, jer je izražena volja za povratkom bila iznimna. Sve aktivnosti da se spriječi povratak, hapšenja, ponovna protjerivanja i zastrašivanje, nisu slabili nego su jačali želju za povratkom.  Zna zaboljeti hrvatskog povratnika kada spozna da osobe koje su bile odgovorne za pustoš u vareškim selima i za takozvani red u Varešu u ta ratna vremena, budu nagrađeni direktorskim mjestom u državnim hrvatskim tvrtkama ili dobiju hrvatska ministarska mjesta.  Sva ta teška iskušenja prevazišla su se ulaganjem u čovjeka i kulturu a rečenica jednog vareškog direktora „netko od grada napravi selo a netko od sela grad“ postade naš moto da život u enklavi bude na najvećoj mogućoj kulturološkoj razini. Kulturom smo pokušavali ublažiti bol za ljudskim žrtvama, traume silovanih, opljačkanih, zarobljenih, prognanih i onih 756 osoba koje su ostale na svojim ognjištima. Nažalost njih pet u Borovici, osam  u gradu i okolici, jedna osoba u Vijaci su i ubijeni na svom kućnom pragu, a tri tijela nikada nisu pronađena.

Veliki dio razvojačenih branitelja, invalida, obitelji poginulih je potražilo egzistenciju izvan Vareške općine a nekako najteži put, popločan zaboravom, do danas su prošli oni koji u poratnom vremenu u kontinuitetu ostadoše vjerni Varešu i koji su najčešće imali samo sami sebe. Nikada Vareš nije izgradio svoj lobi koji bi osigurao adekvatnu borbu za one koji su dali najviše i trebali potporu, a to  pada na dušu svima nama. Da li smo opstali zahvaljujući brigadi i pukovniji HVO Bobovac ? Nismo, ona je dala veliki doprinos i pomogla ali ključan je bio a i danas je, obiteljski katolički odgoj  Hrvata vareškog kraja i stoljetni ponos crpljen iz tradicije srednjovjekovne Bosne i njenog srca Bobovca. Odgoj koji je  satkan od poštivanja ljudskog života i ljudskog dostojanstva, često i na osobnu štetu. Odgoj koji je prožet vjerom i ljubavlju prema čovjeku i svom narodu po uzoru na kraljicu Katarinu.

Snagu nam je davala svaka suza, da izdržimo nedaće, zakone i  vladare, koji su nametnuti srednjovjekovnoj Bosni, nametnuli su se vlastodršci poslije i ovog i onog rata  a evo i danas se nameću. Ali sve te vlasti kroz stoljeća nisu uništile vareško biće ono ostaje i opstaje. Nemojte nam govoriti da nismo dobro vidjeli ni dobro čuli, da je pravda nedostižna, da je najbolje da se ne bavimo prošlošću i da samo gradimo budućnost.  Pa hoćemo, pa mi gradimo  budućnost  i svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu ali na temelju pravde i pravednost.  U redu za istinu i pravdu čekaju do temelja spaljena Borovica, brutalno ubijeni starci na kućnom pragu, Kopijari kojih nema, silovanja koje ne smije prekriti zaborav , nestali, strijeljani zarobljenici i ritualno ubijani, zarobljenici koji su doživjeli neljudska iživljavanja i sve to  bez obzira tko je krivac.   Mi ne smijemo sebi dopustiti neopravdani zaborav.

Zapovjednik UN snaga u Varešu švedski bojnik Hakan Birger u svom pismu predsjedavajućem općinskog vijeća jasno dokumentira dio stradavanja i  iskazuje  žaljenje radi ne upoznavanja javnosti sa istim, a ja imam osjećaj i 30 godina poslije da informiranje nije provedeno potpuno. Često se  pitamo da li smo generacijski dokaz da je žrtva bila opravdana?  Da li smo učinili svatko ponaosob dovoljno za istinu i pravdu? Prevelika je žrtva, ogromna, nenadoknadiva ali i oni gore na nebu bi bili sretni ako vide da nove generacije iz nje uče kako se nikada  ponovilo ne bi.  Zato i obilježavamo ovu obljetnicu i promoviramo knjigu Vareške suze, kako bi se podučili i kako bi se  opomenuli,  te  da mladi naraštaju ne ponove naše greške i ne dožive našu sudbinu i da žive u miru“, zaključio je brigadir Andrić.


Predsjednica Federacije BiH Lidija Bradara u svom obraćanju je navela:“ Drago mi je danas biti u Varešu i ako ništa drugo svojom nazočnošću pružiti potporu borbi za pravdu Hrvata Vareša koja je nažalost i nakon 30 godina nakon vašeg progona i zločina i dalje slijepa i nedostižna. Poštovan branitelji, obitelji žrtava, članovi braniteljskih udruga svi ste vi pozvaniji od mene pričati o toj pravdi i istini i drago mi je da ste upravo i na ovoj 30. obljetnici o tome govorili i da ste je organizirali ovako reprezentativno. Posebnu nadu daje činjenica da ste uspjeli realizirati beskonačno vrijedan projekt knjige Vareške suze, o čemu smo razgovarali prije nekoliko mjeseci. I ta knjiga je dokaz kako je Vareš jedna velika rana, jedna velika nepravda prema hrvatskom narodu, te primjer odnosa ove zemlje prema istom, a ipak danas vaša velika nazočnost na ovoj obljetnici, borba i ustrajnost, projekti koje općina i načelnik pokreću dokaz su života i budućnosti. To je nešto na čemu svi moramo raditi, na promicanju istine, borbi za pravdu žrtava, ali nadasve raditi na životu i budućnosti. Pružam vam svoju iskrenu, političku, ljudsku i kršćansku podršku“.

U drugom dijelu akademije uslijedila je promocija knjige Vareške suze.  To je jedna tužna ljudska priča, svjedočenje žene koja je preživjela najstrašnije traume i koja je imala toliko hrabrosti i snage o svemu tome javno posvjedočiti.

Knjiga Vareške suze koja ima zasebna izdanja na hrvatskog, engleskom i njemačkom jeziku, rezultat je ogromnog napora udruga proisteklih iz domovinskog rata, same autorice i cijelog niza suradnika.  Ispovijest je to žene žrtve rata, koja je boreći se za istinu i pravdu rušila pravosudno istražne prepreke i djelomično se izborila za pravdu. Knjiga koja treba biti osnaženje i poticaj svim hrvatskim žrtvama da nikada ne posustanu i obeshrabre se u borbi za istinu i pravdu.  Knjigu su promovirali diplomirani novinar i sveučilišni specijalist komparativne politike Brane Vrbić, don Ilija Orkić i autorica Greta Filipović.

Knjiga “Vareške suze” potresno je svjedočanstvo, istinita priča o zlu koje je autorica porazila istinom, istaknuo je jedan od promotora knjige novinar Brane Vrbić.  Autorica opisuje kako zlo može uništiti jednu ženu i obitelj, opisuje stradanja Hrvata u dolini rijeke Krivaje te svojom hrabrošću poziva žrtve, bez obzira na to iz kojeg su naroda, da prijave zločin, pri tome jasno razlikujući zločin pojedinca od naroda kojemu zločinac pripada. “Vareške suze” bez sumnje će dotaknuti dušu čitatelja – kazao je Vrbić.

O knjizi je govorio i don Ilija Orkić. Kao svećenik, posebno se osvrnuo na Gretinu unutarnju borbu i glasove od kojih je jedan pozivao da okonča vlastiti život, a drugi ju je tješio i hrabrio da izdrži pronalazeći snagu u vjeri. – Prijelomni trenutak u Gretinu životu bio je razgovor s majkom, kojoj nije smjela reći što joj se dogodilo. U njezinim je rukama vidjela krunicu koja joj je dala snagu izdržati bol svoje ranjene duše, boriti se za svoju obitelj koja je prošla i tragediju Bleiburga te Križnog puta. Ona svojom knjigom pomaže svim žrtvama sličnih gnusnih zločina, prestaje biti nepoznata osoba, ona je od danas Greta Filipović, simbol žena žrtava silovanja u ratu. Kroz njezine neisplakane suze ostale su i neisplakane suze opustošenog Vareša, Vijake, Careve Ćuprije i drugih mjesta u dolini rijeke Krivaje – kazao je don Ilija Orkić.

Posebno emotivan trenutak na promociji bilo je obraćanje autorice knjige Vareške suze, žrtve rata, koja je u 30 godina šutnje i borbi za pravdu, jučer konačno prestala biti N.N. i iznijela svoju priču, koja ujedno simbolizira sve žrtve rata, osnažuje sve žrtve rata u borbi za pravdu i ponovno je postala Greta.

Donosimo i cjelokupan tekst obraćanja autorice knjige: „Poštovane dame i gospodo, rije svega, želim vas sve lijepo pozdraviti, i zahvaliti vam se zbog vaše nazočnosti na promociji knjige Vareške suze čija sam autorica. Na knjizi sam radila, sa dužim i kraćim prekidima posljednje 3 godine. Tri godine sam se borila  sa osjećajima i pitanjem objaviti svoju priču ili ne? U knjizi opisujem moj život i stradanje, stradanje moga brata, majke, moje obitelji, stradanje Hrvata Vareša i Hrvata u dolini rijeke Krivaje. Govorim o životu Hrvata u dolini rijeke Krivaje, prije i poslije razoružavanja Hrvata Olova i Zavidovića, koji su bili bojovnici HVO, u sastavu Brigade Bobovac Vareš, te pretpočinjavanje  samostalnog voda HVO Matija Divković Olovo, pod komandu A BiH u gradu Olovu i samostalne satnije Maoča, A BIH Banovići, o oduzimanju naoružanja te kompletne dokumentacije HVO na tim prostorima. U  knjizi kao svjedokinja opisujem događanja u Duboštici, Vijaci i Varešu poslije protjerivanja stanovništva hrvatske nacionalnosti s općine Vareš, te povlačenja HVO Brigade Bobovac Vareš, pred napadom  iz više pravaca tri  korpusa ABiH. Govorim o logorima, zarobljavanju, premlaćivanju te ubijanju zarobljenih bojovnika HVO. Pljački, paljenju i otuđivanju hrvatske imovine, raseljavanju Hrvata i drugim zločinima počinjenim nad Hrvatima ovih prostora.

Ključni povod za pisanje knjige Vareške suze, je taj što sam  25. siječnja 1994. godine, postala žrtvom višestrukog silovanja, koje su počinili pripadnici A BiH, ovdje u gradu Varešu, u logoru ABiH gdje su bili zatočeni Hrvati, među kojima je bio i moj brat. Kada sam to jutro došla u Vareš željela sam samo da vidim brata i uvjerim se da je još živ. Pričalo se tada kod nas o strašnoj sudbini moga brata, između ostalog govorilo se da je ubijen, kao i to da je prebačen u Zenički logor. U Zeničkom logoru su također bili zatočeni Hrvati. Na njima su se obučavali pripadnici muslimanske obavještajne službe, kako mi je rekao jedan od silovatelja, prijeteći mi da ne smijem nikome reći šta mi se dogodilo, jer ako kažem, moj brat će biti prebačen u zenički logor i nikada ga više neću vidjeti.

Dvojicu, od njih dobro sam poznavala ali i oni mene, kao društveno aktivnu osobu na prostoru općine Olovo i kao općinsku vijećnicu u općinskom vijeću Olovo. Oni, su mi govorili da od mene mogu da rade šta ih je volja. I radili su.  Opisati njihove postupke nije moguće ljudskim jezikom, a meni žrtvi njihovi postupci i izrazi lica su doživotno duševno obilježje. Od njih četvorice pripadnika ABiH, za dvojicu ni danas ne znam tko su, a poznanstvo sa drugom dvojicom nije bila olakšavajuća činjenica .Jedan je bio moj susjed, koji je u tom momentu bio načelnik ratnog odjeljenja službe državne bezbjednosti Olovo, a drugi je bio krim inspektor vojne policije ABiH, a inače prijeratni i nastavnik glazbe u školi u Carevoj Ćupriji gdje sam i ja  živjela. I sada mi u ušima odzvanja njihov odvratni i preglasni smijeh, kada su napuštali prostoriju u kojoj su me silovali. Smijeh od kojeg se ledi krv u žilama. Ostala sam u toj prostoriji sama, boreći se za zrak, do kojeg sam teško dolazila i u luđačkim bolovima. Nije bilo dijela tijela  koji me nije bolio, a um nije iznalazio rješenja. Definitivno, to je bio najteži, najbolniji i najtužniji dan u mom životu.

Ne sjećam se koliko mi je vremena bilo potrebno da se obučem i izađem napolje. Sjećam se, da sam stajala u snijegu preko puta zgrade logora i nadljudskim naporom se trudila da ostanem na nogama i da izgledam što je to moguće normalnije. Bila sam svjesna da od mene zavisi život moga brata, majke, moje sestre i njezine dvije kćerke i tko zna koga još. Najviše su me boljele neisplakane suze. Nisam smjela ni plakati od straha da istina ne izađe na vidjelo i da ne stradaju meni drage osobe i nevini ljudi.

Knjigu Vareške suze, posvetila sam  svim ženama i muškarcima, stradalnicima seksualnog zlostavljanja i silovanja u  Domovinskom ratu u BiH, kao i svim ljudima kojima je stalo do istine. Svjesna sam koliko je teško preživjeti ovaj zločin i proći i prolaziti pakao koji se zove pravo i pravda. U momentu kada sam dala iskaz u Tužiteljstvu BiH, jedan od ratnih zločinaca bio je četvrti čovjek u Obavještajno sigurnosnoj agenciji BiH i vrlo utjecajan. Znala sam da me čeka teška borba, da moram biti oprezna, samozatajna i mudra. Dokaz za moju opreznost, je da je tadašnji ravnatelj obavještajno sigurnosne agencije Almir Džuvo,  od jednog člana Predsjedništva BiH,  zatražio pomoć  i zaustavljanje istrage i to citiram "...  Muhidin Bašić je silovao tu ženu, ali dobar je on momak, može li se to ikako stopirati...". Citat iz službene zabilješke OSA koja je objavljena u tisku.

Svako ročište, bila je bitka za pravdu, bitka u mojoj glavi i neprospavane noći. Bitke u kojim nisam imala ime i prezime, bitka u kojim sam bila N:N:. Bitke u kojim sam ima potporu samo najužih članova  obitelji. Niti jednog momenta nisam pomišljala odustati, čak ni onda kada je, pred našom kućom iz mraka, fizički napadnut moj suprug i kada je  završio sa težim tjelesnim povredama. Moja djelomična pobjeda je bila 5.11.2013 godine kada je Sud BiH donio pravomoćna presuda kojom su ova dva pripadnika A BiH za ratni zločin , počinjen nad mnom, osuđeni za ratni zločin koji su počinili  i osuđeni na po 7 godina zatvora. Gorak okus pobjede jer treći i četvrti nisu identificirani. Po tom sam dobila i pravomoćnu presudu po osnovu nematerijalne štete u moju korist, za koju ni do danas  država BiH  nije omogućila da naplatim niti 1 fening. Federacija BiH  je  odlukom svih sudova u BiH, oslobođena obveze prema meni navodno zbog zastare.

Ove pravne zavrzlame za žrtve su igre bez granica  iz kojih se vidi odnos države prema žrtvama, kao i prema ratnim zločincima. Često sam se, tijekom svih ovih pravnih igara pitala, da li sa žrtva ili zločinac?  Živjeti poslije, s neizrecivim bolom, svim problemima i posljedicama s kojima moram živjeti je neopisivo teško. Teško je pisati i govoriti o zločinu i zločincima, mnogo teško. Ali ja dobro znam da se zločini o kojima ne ostane pisani trag tretira  kao da se nisu ni dogodili. Mene nije moglo spasiti ove strahote  ni to što sam bila vijećnik u općinskom vijeću Olovo. Zbor istine, s pravom svjedočim, preživjela sam pakao, višestruko silovanje, samo zato što sam Hrvatica. Istinu sam dužna reći  i stati iza istine, bez obzira koliko je istina bolna.

Vjerujem da će knjiga Vareške suze, potaknuti žrtve da progovore o zločinima i zločincima a da će pravosudno istražni organi, bez pritiska, još snažnije da istražuju i da daju još veću potporu žrtvama. Kroz sve ovo sam prolazila  crpeći snagu iz vjere u dragoga Boga, moleći se da i druge žrtve crpe Božju snagu u dokazivanju pravde. Svjedočim da sam samo zahvaljujući dragom Bogu, preživjela sve ove strahote, PROGOVORILA, prestala biti N.N. i da danas stojim pred vama ja Greta Filipović sa knjigom  „Vareške suze“ u ruci. Hvala ti dragi Bože, sto si u moj život poslao ljude,  koji su mi na razne načine pomogli da progovorim o zločinu i zločincima, te da pišem o svemu tome i da  knjiga Vareške suze, izađe iz tiska i bude dostupna široj javnosti“, rekla je ova iznimno hrabra i snažna žena.

Na kraju promocije dodijeljene su zahvalnice svim zaslužnim pojedincima i institucijama za materijalni i organizacijski doprinos obilježavanju 30. obljetnice stradanja Hrvata vareškog kraja i izdavanju knjige Vareške suze .  Poseban dar autorici knjige Greti Filipović, umjetničku sliku s njenim portretom uručili su predstavnici Koordinacije kao znak koji će autoricu Vareških suza podsjetiti da je inspiracija svima onima koji misle da ne postoji nada i koji u svome životu ne vide svjetlo.

Akademiju je uveličao i Prvi bend Vojnog orkestra OS BiH pod dirigentskom palicom poručnika Marka Matoševića, te Mateo Murlin i Helena Ilić sa svojim glazbenim točkama.

Obilježavanjem Dana sjećanja na 8.11., njegujemo kulturu sjećanja i baštinimo osjećaje pripadnosti našem narodu, a brojne poslane poruke mira, suživota i tolerancije dokaz su želje za život svih naroda ne samo u Varešu u boljoj i sigurnijoj budućnosti.