mladom Varešaku koji je pokrenuo biznis u Turskoj. Tursku je odabrao iz dva razloga – prvi i najvažniji je taj da je njegova zaručnica Dilara Turkinja s kojom će narednog mjeseca stupiti u brak, a drugi razlog je činjenica da je Adisov djed po ocu bio Turčin. Tim tragom, stupili smo u kontakt s Adisom, koji je vjerni slušatelj radio Bobovca još od djetinjstva, te uradili radijski interview, a njegove dijelove prenosimo i našem webu.
Prije nego nam otkriješ detalje tvog uspjeha, molim te da se predstaviš, da kažeš par riječi o sebi?
Ja sam Adis Vezir, imam 26 godina i rođen sam u Sarajevu. U Varešu sam odrastao te završio osnovnu i srednju školu. Žurnalistiku sam studirao i završio u Sarajevu. U Varešu sam se čitav život borio za omladinu, te sam kroz razne volonterske projekte pokušao doprinijeti zajednici. Pola tih divnih projekata je uništeno, naprimjer košarkaško igralište ispred Partizana smo obnovili u dva navrata i oba put su vandali uništili.

Iskren sam, maštovit i sve što radim, to radim s puno ljubavi. Čitav život sam se trudio da pomognem drugima. Tečno govorim engleski, njemački, španjolski i sada učim turski. Pišem pjesme na engleskom, bosanskom i španjolskom. U slobodno vrijeme volim kuhati, gledam filmove, idem u teretanu i pratim te igram košarku.


Adise, ti si pokrenuo „slatki biznis“ u Turskoj. O čemu je konkretno riječ i kao je uopće do toga došlo?
Nakon što sam završio fakultet meni su sva vrata bila zatvorena u mojoj državi Bosni, nisam imao štelu, a u Turskoj živi ljubav mog života. Sabrao sam ugodno sa korisnim, spakirao kufere i otišao.

Sada pravim i prodajem krofne. Krofne su jako jednostavne za napraviti i moj recept je unikatan, ne prži se u dubokom ulju niti u pećnici. U Eskišehiru ima skoro milijun stanovnika i nitko se ovoga nije sjetio. Nigdje se ne prodaju krofne! Ovdje biznis sa hranom nikad nije propao, tako da je to bio logičan potez. Volim kuhati, a još više volim kad drugi uživaju u mojim jelima.

Je li bilo teško pronaći tržište za tvoje proizvode?
Jeste i nije. Kako? Kako sam već naveo ovdje nitko ne prodaje krofne, te zbog toga mnogo njih i ne zna šta su krofne, tako da je to malo otežavajuća okolnost, ali nema predaje. To kažem jer sam doista naišao na susretljive ljude i potencijalne klijente. Moje krofne se sada prodaju u kompletnom kampusu Anadolu univerziteta koji broji više od 300.000 studenata, pekarama, kladionicama, raznim kursevima itd.

Kakve su povratne reakcije kupaca nakon konzumacije tvojih krafni?
Reakcije su fenomenalne i moram priznati da ovo nisam očekivao. U prva dva dana sam zaradio trečinu prosječne plaće u BiH. Je li to moguće pitao sam se? Rekli su da su krofne fantastične i vlasnici pekara ili kladionica kada ih kupe, prvo sebi uzmu nekoliko paketa. Jednom sam se vozio u tramvaju sa velikim paketom krofni i putnici su me pitali da li prodajem, te je potom troje uzelo po paketić. Osjećaj je fenomenalan.

Opiši nam jedna tvoj radni dan?
Ustajem u 4 sata ujutro. Pravim smjesu za krofne te pustim da se digne sat vremena. Dok taj proces traje probudim svoju zaručnicu Dilaru, te zajedno doručkujemo. Nakon toga ja pečem krofne, a ona ih dekorira, te ih onda zajedno pakujemo. Nakon toga ide isporuka, zajedno nosimo jedan veliki paket sa 32 ili više mala paketa krofni i isporučujemo klijentima po gradu. Moram reći da se u jednom malom paketu nalaze dvije krofne. Zatim se vraćamo kući, te u večernjim satima radimo na prijevodu turskih serija. Jedini dan za odmor je nedjelja.

Koliko već dugo živiš u Turskoj? Kako si se priviknuo na nove uvjete života?
Ovdje sam već dva mjeseca i moram reći da mi je super. Na početku sam se zabavio opremanjem stana i papirologijom ali sam se sada bacio na posao. Ljudi su baš ljubazni, susretljivi što me pravo iznenadilo. Nedostaju mi moji prijatelji, ali ovdje sam već počeo stvarati nova prijateljstva. Nakon što su čuli vijest o meni, omladina iz Bosne, sa Balkana koja živi ili studira ovdje me je kontaktirala i jedva čekaju da me vide. Jako sam sretan zbog toga. Grad u kojem živim je udaljen pet sati od Istanbula, tri sata od Ankare. Ovdje imam uvjete za nešto više, što u Varešu nažalost nisam imao.

Koliko dugo govoriš turski jezik i kako si ga naučio?
Kad je u pitanju turski jezik razumijem skoro sve, još uvijek se učim pisati i pričati. U svemu mi pomažu prijatelji ovdje i naravno moja zaručnica Dilara. Kad su u pitanju strani jezici ja sam kao spužva, stavite me ispred tv-a ili računara, pustite mi strani film ili seriju i naučit ću taj jezik za dva mjeseca. Hvala Bogu na tome.

Znam da si prije odlaska u Tursku prošao jedno teško i bolno životno razdoblje, gubitak oba roditelja, egzistencijski slom…. Kako je sve to utjecalo na tebe i kako si našao snagu za novi početak?
Pa bilo je teško, prije nego što se mama razbolila i umrla, nismo imali šta da jedemo. Apsolutno niko nije pomogao! Nakon što je mama umrla, nešto novca nam je poslala gospođa Nada Petrović Kolović iz Kalifornije, te nam je to pomoglo da preguramo mjesec dana. Nitko više nije pomogao. Moj brat Vedran i ja smo uz pomoć interneta našli način kako da se izborimo. Živjeti se mora i svako od nas ima svoj teret ali sve što se događa u životu je jedan veliki test. Ja sam snagu i moć našao u zakonu privlačenja. Veliki sam pristalica toga te smatram ako pozitivno mislimo i vjerujemo u nešto svim srcem da se sve može ostvariti.
Prije godinu dana sam na starom mobitelu, u bilješke napisao deset stvari koje želim da imam u roku od godine dana. Sve mi se to ostvarilo jer sam vjerovao u sebe i mislio pozitivno. Nemamo ništa od toga ako smo uvijek negativni i ako nismo zahvalni na malim stvarima.  Počeo sam se zdravo hraniti, počeo sam vježbati, dizati tegove, izgubio sam 20kg i osječao sam se fenomenalno. Znate kako kažu u zdravom tijelu, zdrav duh. Snagu su mi dali moja zaručnica, ljubav mog života i moj brat Vedran.

Adise, što o tvom uspjeh kažu tvoji prijatelji, poznanici, rodbina?
Moj brat je ponosan na mene kao i moji iskreni prijatelji. Nakon moje priče u medijima dobio sam mnogo pohvala i čestitki, zaista sam se iznenadio kad sam vidio kako je raja reagirala. Nisam očekivao da će toliko medija prenijeti vijest baš o meni, jednom običnom momku iz Vareša.

Jedan prijatelj mi je rekao da sam prošao znači ono najgore i da je prosto nevjerovatno kako smo uspjeli brat i ja. Priznajem da je to razdoblje bilo teško, jako teško, ali opet kažem da uvijek ima gore. Žao mi je onih ljudi koji nemaju krova nad glavom, jednog dana se nadam da ću moći da pomognem što više takvim ljudima. Javio mi se momak iz Sarajeva te ponudio da mi džabe napravi web stranicu i logo. Nadam se da ćemo to ubrzo dogovoriti jer se iskreno nadam da ću otvoriti svoj prvi restoran već naredne godine. Svaka pomoć je dobrodošla i svi koji žele da me kontaktiraju mogu to učiniti preko mog facebook profila.

Što bi poručio mladim ljudima, svojim vršnjacima koji su očajnički u potrazi za bilo kakvim poslom u BiH?
Mladima bih poručio da budu pozitivni te vjeruju u sebe. Ako znaju bilo kakav drugi strani jezik neka se okušaju i vani. Bez obzira na okolnosti, ako mislite pozitivno vi možete promijeniti svoj život. Ulažite u sebe, stalno proširujte svoje znanje i sve što radite, radite srcem. Najbitnije je biti čovjek a ne kamen. Pomažite drugima koliko je god moguće jer nema većeg zadovoljstva kad nekome izmamite osmijeh na lice ili suze radosnice. To je ono po čemu ćete biti upamćeni.

Adisu čestitamo na uspješno pokrenutom poslu, te želimo mnogo sreće na poslovnom i privatnom planu.