koje bi svi trebali sebi postaviti. Stjecajem okolnosti, zbog kvara na odašiljaču, zaputili smo se u srce planine Zvijezde do obitelji Šime i Ane Jozeljić, brata i sestre koji svoj životni vijek provode na Lazetovici u uvjetima koje mnogi ne mogu ni zamisliti.
Krećemo na put danas 29.03.2015. godine cestom koja nas vodi do Šimina potoka, a s obzirom na datum, izlaskom iz tunela dočekuje nas snijeg uz prometnicu koji je u visini auta. Tunel je kao neka granica, snijeg se samo nazire, a po izlasku kao da smo promijenili visinsku razliku od nekoliko stotina metara, ali nismo. Ipak, kolnik je čist i na mjestima suh, a sunčan dan očarava svojom blještavilošću. Skrećemo prema Oćeviji i odmah nakon par stotina metara poteškoće. Cesta je uska i dva osobna auta ne mogu se mimoići jer snijega ima toliko da se vozilo iz suprotnog smjera ne vidi. No, nije samo to problem, snijega ima na kolniku u tolikoj mjeri da je upitno hoćete li uopće nastaviti putovanje zbog „špura“ koje su visoke da osjetite udare o pod automobila. Rupe, led, snijeg….sve gore od goreg i pomisao kako je stanovnicima Zubeta, Ravni, Oćevije, Ligatića i Mižnovića koji ovaj put moraju proći svaki dan. Kako i na koji način se bore to oni sami znaju, a služba za čišćenje je zakazala, ne nije zakazala nego po ovome nije ništa ni uradila jer samo nekoliko stotina metara niže sve je čisto i široko što ukazuje na propust u održavanju puta. Kakav je put govori i činjenica da udaljenost od 14 kilometara prelazite za sat vremena ako želite sačuvati svoje vozilo.
Skrećemo autom na posljednju dionicu i sustižemo Šimu koji se vraća iz Vijake sa nedjeljne mise koja se danas nije smjela propustiti jer je Cvjetna nedjelja i blagoslov grančica. Pitamo ga koliko već pješači, a on veselo odgovara „dva sata“. Ali kada uzmemo u obzir udaljenost do Vijake od 7-8 kilometara, snijeg i godine kojih je 76 onda se zapitamo da li bi tko mlađi i sposobniji stigao prije.
Ostavljamo auto i posljednjih par stotina metara prelazimo pješice do kuće gdje nas dočekuje Ana uvijek raspoložena za priču. Ana i Šimo žive u kućici od dvadeset kvadrata koja je na 1100 metra nad morem bez osnovnih uvjeta za život. Nemaju kupatilo niti vodu u kući, a do prvog susjeda treba se dobro napješačiti. Prostorija u kojoj borave ima svega pet stvari i to: peć na drva, električni štednjak, kredenac, sećiju i drveni stol. Još jedna prostorija nalazi se pored, a to je soba u kojoj spavaju. Vodu u kanistrima donose sa izvora koji je ispod kuće na nekih dvije stotine metara, zamislite kako je to, svaki dan osigurati dovoljne količine vode za osnovne potrebe.
Na pitanje kako žive veselo odgovaraju „dobro“. Snijega je ove zime bilo dva metra, ali evo polako se topi brzo će nam proljeće. Posijemo za svoje potrebe, imamo kravicu, macu, cuku i par kokoši, a zahvaljujući dobrim ljudima jednom mjesečno nam dovezu iz trgovine neophodne namirnice. U desetom mjesecu moramo kupiti mnogo više namirnica jer kad snijeg zapuše pitanje je kada  će vozilo ponovno se probiti do nas. Drva imamo, nije nam hladno, dovoljno sijena za stoku i što nam više treba, kaže Šimo.
Šimo nikada nije radio zbog invaliditeta tako da nije ostvario pravo na mirovinu, a tek od nedavno je uspio ostvariti novčanu naknadu za invalidnost putem Centra za socijalni rad Vareš. Liječniku rijetko idu iz jednostavnog razloga, daleko je i skupo. Do prvog autobusa moraju se spustiti do Oćevije ili Krčevina uz gotovo sat pješačenja. Njih dvoje žive od Anine mirovine koja ne može zadovoljiti one osnovne životne potrebe.
Ani je 80, a Šimi 76 godina, ali ljubav s kojom Vas primaju u svoj dom treba doživjeti jer samo ljudi čista srca i duše Vas mogu ovako dočekati. Rastajemo se od Ane i Šime uz obećanje da se ubrzo opet vidimo. Na kraju zapitajmo se koliko smo zadovoljni svojim životom i uvjetima u kojima živimo.