Fra Berislav (Anto) Kalfić
RITMIJA BIORITMA MOJEGA ŽIVOTA
Rođen sam 18. siječnja 1927. u osvitu zore, u Donjoj Vijaci, župa Vijaka, općina Vareš! Roditelji: Mijo Kalfić i Kata r. Pendić. Kršten sam istoga dana, 18. siječnja 1927.godine ( Mt.kr. V, str.42, br.3 ). Krsno ime: Anto! Kaže se u narodu « Donio ime sebi». Konkretno, prethodni dan ( 17. siječnja) bijaše svetački spomen na
svetog Antu Pustinjaka!
Djetinjstvo

Proveo sam « indijanski». Točnije, u egzotici života i romantici prirode. Dakle, pravo « indijanski»! Živio sam izvan roditeljske kuće; izvan sela, u kući daidže Mate. Kuća je bila u osami u šumi, pokraj rječice Tribije ( « Bare « ). Imali su mlin. I stupu, koja valja sukna. Bilo je to njihovo zanimanje. Njih dvoje sami. Od proljeća do jeseni, ja sam dane sve uglavnom provodio izvan kuće; uz rječicu i niz rječicu Tribiju – lovio ribe. I kada bih ogladnio, ložio bih tada vatru, pekao ribe i jeo. Ili bih lutao po šumi; tražio jagode, borovnice, maline / kupine i njima se isto hranio. U predvečerje kada bih se vratio kući, oni bi mi dali zdjelu vrućeg mlijeka, udrobljeno kukuruznom provom. To bih jeo i otišao odmah na spavanje. I tako iz dana u dan, osim kada bi bilo kišno vrijeme, tada bih ostao u kući, u dvorištu, dosađivati djedu i baki svojim raznim djetinjim vragolijama, i koje kakvim drugim još nestašlucima… Za vrijeme zimskih mjeseci, zapošljavali bi me unositi drva za loženje peći; kako za dnevne potrebe tako više još za duge zimske noći…
I tako sve do sedme godine moga života, odnosno do polaska u školu.
I ovo još na dodajem u okviru moga djetinjstva. Točnije, ne mogu  zaboraviti ni ove proživljene događaje iz spomenutog mojega djetinjstva; od bezbroj mnogih, iznosim ove kao najzapamćenije: Preživio sam udar groma. Bilo je to jednog vrućeg ljetnog dana. Poslao me otac da odnesem svojoj sestri ( Janji ) « užinu « ( mlijeko u zdjeli i komad kukuruze ). Ona je čuvala kravu na našoj njivi zvano « Luke « u   Tribiji. Prilično daleko od sela. Žurno sam išao jer na nebu su se počeli gomilati sve više crni oblaci. Počela je grmljavina sve strašnija. Odjekuju brda. Ne dugo vremena prođe, kad udari jaka kiša. Sklonim se pod krov jedne štale pokraj koje sam upravo prolazio. Čekao sam da se smiri nevrijeme. Najednom stravičan prasak…Neznam koliko sam vremena bez svijesti ležao. Ali kad sam « došao k sebi « imao sam šta vidjeti … ( starinska zdjela za tekućine ) prevrnuta, mlijeko razliveno, kašika ( starinska isto ) leži na zemlji – sva pozelenila…
Isto i ovo dobro pamtim: jednoga dana ležeći kraj vode ( rječica Tribija ) osjetio sam nešto hladno na nogama – zmija prelazila. Užas. Strah. Čuo sam od starih da se tada treba pritajiti dobro; ničim ne mrdati, ne kašljati. To sam s velikim naporom činio, suzdržavao se – dok zmija nije prešla preko nogu i otplovila u obližnje grmlje…
Također i ovo: jednom kad sam došao do jednog stada ovaca na jednoj livadi i prislonio se uz jedno drvo promatrati ovce kako pasu, ovan jedan je istrčao iz stada, uzeo zalet i grunuo u mene. I dok se on izmicao uzeti opet zalet za drugi napad ja sam iz petnih žila vrištao, u to je dotrčala čobanica i spasila me.
Isto i ovo: jednom je jedan gusak potjerao i sustizavajući me nekoliko puta me dobro ujeo, ugrizao. A da i ne govorim, ne spominjem drugo još sve.
I tako kako rekoh već, ovaj divan život moga djetinjstva življenog u prirodi i sa prirodom, prekinuo je nepovratno polazak u školu…Bila je to godina 1934! Tadašnje školovanje: bila je Osnovna škola ( 4 razreda )!

Mladenačko doba

Dakle, daljnja  ritmija bioritma mojeg života, koji je isto tekao burno, zapravo burnije još nego u djetinjstvu opisano. Jasnije, evo slijed kronološki nanosa događanja, odnosno događaja « uplovljenih « u moju mladenačku dob. I sjećanja sva nezaboravna, doživljena koja i kako se dogodiše, izredaše.
Godine 1939. otišao sam u Franjevačko Sjemenište( Visoko ) odnosno u Franjevačku klasičnu gimnaziju ( 8 razreda ).
Te iste godine ( 1. rujna ) počeo je Drugi svjetski rat. Njemačka je napala Poljsku. Ratni se požar širi po Europi. Da bi malo kasnije broj uključenih, uvedenih država u rat širom svijeta poprimio razmjere adekvatne istinskog imena SVJETSKI RAT. Imena « Drugi svjetski rat» , koji je bio stravičniji u razmjerima stradanja naroda, po ruševinama, po logorima, po izginulima, u odnosu na Prvi svjetski rat.
Godine 1941. ( 6. travnja ) Hitlerova Njemačka napada Kraljevinu Jugoslaviju. Rat je. Prekida se školska godine, prije svoga redovnog završetka. Svi đaci su poslani svojim kućama. Da bi iste godine u redovnom vremenu ( mjesecu rujnu ) počela opet redovna nova školska godina 1941./42. Sada je nova država « uskrsnula» - NDH ( Nezavisna Država Hrvatska). Svi Hrvati dočekali s velikim oduševljenjem. Ali, ne svi opet! Buknuo je ustanak prevođen KPJ-om ( Komunistička Partija Jugoslavija ). Točnije, 22. lipnja kada je Njemačka napala na SSSR ( Savez Sovjetskih Socijalističkih Republika ). Rastu partizanski odredi.
Godine 1945. ( 3.travnja ) prekinula je s nastavom naša gimnazija. Titovi partizani, zvani « Narodna oslobodilačka vojska» nadomak je Sarajevu. Profesorski Zbor gimnazije, odnosno Uprava naše Provincije » Velike Bosne Srebrene» donijela je odluku: da đaci koji mogu još do svojih mjesta ( koja su još slobodna ) doći, da odmah idu svojim kućama. A oni đaci čija su mjesta u zonama ratnih operacija ( ili su već « pala» u ruke partizana ), silom tih prilika: da zajedno sa hrvatskom vojskom ( s njemačkom vojskom i četnicima ), također i velikim djelom naroda iz mnogih mjesta ( vojska se povlačila pod borbom), koji su se isto povlačili iz Bosne da krenu s njima isto iz spomenuti preostali đaci na povlačenje s njima svima prema rijeci Savi ( Derventa – Tolisa ), gdje je planirana obrambena crta, da pod svaku cijenu tu se brani i obrani dio Bosne . Mi đaci: Varešani, uopće đaci iz srednjobosanskih naših distrikata nismo mogli ići svojim kućama, u svoja mjesta, jer je bilo veoma opasno do tih mjesta doći, budući da je sve bilo u ratnom vihoru i metežu. Točno 5.travnja krenulo je nas oko 60 ( đaci i klerici ) na hod/ povlačenje prema Savi. Međutim, propao je spomenuti plan obrambene crte na rijeci Savi. I tako mi ne dođosmo u Tolisu, nego dođe nova direktiva za nas od naših redovničkih starješina – ići u Zagreb i tu nastaviti naše daljnje školovanje. Putovali smo do Zagreba punih 17 dana. Uopće, kako je sve i što je sve bilo na tom putovanju, opisao sam u svom Dnevniku, koji je u prilogu. DNEVNIK, zvani « DNEVNIK O POVLAČENJU!».
Godine 1945. ( 2. kolovoza ) stupio sam u Novicijat, u Franjevačkom samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Točno na broj  nas - 12. Prikupljeni iz tri razreda: VI-VII-VIII. I sigurno je posve, to je bio i prvi Novicijat na Balkanu ( a možda i u Europi ).Meštar je bio fra: Paško Vešara, a drugi meštar bio je fra: Jozo Pripužić. Tadašnji gvardijan bio je fra: Augustin Malić. Svi spomenuti sada su pokojni. Godine 1946. ( 2.kolovoza ) Novicijat je završen. Završen sa 10 « novica « . Napustila su dakle dvojica. To su: Jure Rudeljić ( iz Olova ) i Jure Radman ( iz župe Svilaj / kod Odžaka).
Iste godine ( listopad ) počinje s radom Franjevačka Bogoslovija u Sarajevu. Bilo je to u novoj podignutoj zgradi u gradskom « rejonu» Kovačići.Gradnja zgrade početa je pred Drugi svjetski rat. Dolaskom partizana zgradu je oduzela vojska JNA i pretvorila u svoju kasarnu. Ostavljene su samo sobe, prostor u prizemlju gdje se nalazila kuhinja i crkva. U tako mali prostor zbijeni su profesori i studenti i učionice. U sobama živjelo se: negdje po dvojica, a negdje po trojica. Zgrada je nosila naziv: « Franjevačka teologija – Sarajevo». Uz velike napore i obijanje vrata mnogih institucija, dobiveno je ipak nekako odobrenje za rad od « novih vlasti» …
Iste godine 1946: krenula je obnova zemlje. Omladinska akcija! Izrađena je prva « radna pobjeda» - Omladinska pruga: BRČKO – BANOVIĆI. Također, iste godine ove ( 2. kolovoza ): navršena je točna godina mog « služenja» novicijata ( 2. kolovoza 1945 – 2. kolovoza 1946 ). Položili smo privremene naše redovničke zavjete. U to vrijeme bilo je obavezno uzimanje novog imena; « drugog» imena zvanog redovničko ime. Ja sam uzeo za sebe novo svoje ime: « FRA BERISLAV. Uzeo sam ga u znak poštivanja i sjećanja na vijačkog župnika svojevremenog fra Berislava Lacića, koji me « poslao» u fratre, i koji je pomogao mojem ocu u plaćanju « školarine» za  mene u visočkom Sjemeništu…
Godine 1947 ( mjesec travanj ): doživjesmo veliki udarac u svezi zgrade naše Franjevačke teologije u Kovačićima / Sarajevo. Stigla je pismena naredba iz Komande « Narodno – oslobodilačke vojske», odnosno Štaba Sarajevskog Garnizona JNA- o  oduzimanju čitave zgrade za « njihove» potrebe… Dali su nam rok od 48 sati,  i 2 kamiona – da izvučemo kućni  sav naš inventar. Preselili smo se na Bistrik/ Sarajevo, u naš franjevački samostan sv. Ante.
NB: Kasnije je ovu zgradu našu preuzela od JNA – Gradska uprava i namjenski preimenovali u « Poljoprivredno / Šumarski fakultet». Sic!
Godine 1949 ( mjesec rujan ): dobio sam poziv za vojsku ( JNA ). Bio sam IV. Tečaj bogoslovije. Služio sam « đački rok» od 12 mjeseci, umjesto redovni rok – 18 mjeseci. Uopće, u prvim poratnim godinama rokovi « služenja vojske» ( JNA ) – brojili su se na godine, već prema « redovima» vojske. Tako: Pješadija – 18 mjeseci. Tenkisti i avijacija 3 godine. Mornarice – 4 godine! Ja sam svoj gore spomenuti rok « služio» u Raškoj i Novom Pazaru / Sandžak. Specijalna jedinica…Kvalifikacija : komandos! – Upadi i djelovanje iza neprijateljskih « linija» ( sabotaže, diverzije, napadi i uništenje važnih operativnih « Štabova» itd. ). Uz postojeće moje vještine jahanja i plivanja, završio sam na obuci u Novom Pazaru ( na vrletima planine Sjenice ) i kurs/ vještinu – skijanja. Trebao sam ići i na kurs  padobranski u Skoplje. Ali nije bilo više mjesta za tu obuku – spasio me spomenuti đački rok. Hvala Bogu!
Godine 1951. godine ( 8. prosinac ) položio sam  « Svečane zavjete» na Bistriku u crkvi  sv. Ante. Iste ove godine mi bogoslovi, nas 25 zvana « teološka četa», na radnoj smo mjesečnoj omladinskoj akciji u izgradnji pruge DOBOJ – BANJA LUKA. Radno mjesto: Kulaši/ Vijačani…Također bili smo i na « omladinskoj akciji» izgradnje pruge : ŠAMAC – SARAJEVO. Bila je to godina 1947 ( mjesec srpanj ) radno mjesto: Alipašin most.
Godine 1952. ( 20. travanj ) primio sam Svečenički red / prezbiterat. Iz ruke nadbiskupa Marka Alaupovića bilo nas je 7 ( sedam ). Ujedno, mi smo bili i njegovi « prvijenci» , jer dotle se išlo u druge biskupije, budući je mons. Marko do tada bio samo generalni vikar. Iste godine ( 1952. ) točno na 4.svibnja, slavio sam svoju MLADU MISU u svojoj župi VIJACI. Svećenika bijaše 18 .  U «ona vremena» smatralo se to kao – veliko « mnoštvo» svećenika. Naime, vladala je još euforija « pobjednika». Da, bila su to zaista teška vremena. Vladao je strah. Pratio se svaki korak. I kretanje, putovanje, okupljanje. Ipak, uz svećenike nazočne i svijeta je bilo prilično mnoštvo. Ubacujem i ovaj događaj prigodni, vezan uz ta teška spomenuta vremena. Zamalo da nisam ostao bez spomen – sličica za MLADU MISU. Naime, mi koji smo dali tiskari u Sarajevu da otiska prigodne spomen – riječi na « sličicama», tiskara je vratila ( dva dana prije Mlade mise) sve sličice, uz riječi ove popravne – « radnici odbili štampati «. No, zahvaljujući hrabrom čovjeku , upravitelju Koševske bolnice, dr. Blagoju Kovačeviću, kao i dobroj s. Vilmi Petir, koja je isto tako hrabro prenijela gospodinu odnosno « drugu Blagoji Kovačeviću moju nevolju i zamolili ga za pomoć. A pomoć – usluga trebala je ova: dozvoliti « dobrovoljcima i dobrovoljkama» poslužiti se raspoloživim svim bolničkim / kancelarijskim « pisaćim mašinama» i otipkati spomenute posvete spomen – sličice, u slobodnom svom vremenu. I zaista, on je dozvolio to ne plašeći se i ne obazirući se  ništa « šta će reći Partija reći « i uistinu za dan i noć bilo je gotovo sve , oko 5 tisuća spomen – sličica stiglo je na vrijeme za dan MLADE MISE… Pozive za Mladu Misu « odštampala» je pisaća mašina provincijalata našeg, odnosno provincijal mp.o.fra VJEKO ZIRDUM, i tajnik njegov fra STANKO KARIN. Ostali moji kolege koji su dali svoje spomen – sličice u zeničku tiskaru, njegovi radnici su vrlo korektno, ljudski, odradili svoj rad. I ugovoreni rok / termin.

CURRICULUM VITAE SACERDOTALIS

Evo, kronološki slijed mjesta i službi kroz koje sam prošao:

Od lipnja 1952. do srpnja 1955. župni vikar u Bugojnu;
Od srpnja 1955. do svibnja 1957. župni vikar u Tuzli;
Od svibnja 1957. do kolovoza 1958. župni vikar u Breškama;
Od kolovoza 1958. do prosinca iste godine župni vikar u Varešu;
Od prosinca 1958. do srpnja 1961. župnik u Zoviku;
Od srpnja 1961. do prosinca 1962. samostanski i župni vikar u Rami/Šćitu;
Od prosinca 1962. do listopada 1964. župnik u Šimićima kod Banja Luke;
Od listopada 1964. do lipnja 1967. župnik u Dobretićima kod Jajca;
Od lipnja 1967. do lipnja 1973. župnik u Svilaju kod Odžaka;
Od lipnja 1973. do lipnja 1977. samostanski i župni vikar u Kraljevoj Sutjesci;
Od srpnja 1977. do studenog 1977. župni vikar u Breškama;
Od studenog 1977. do listopada 1979. župni i samostanski vikar u Tuzli;
Od listopada 1979. do lipnja 1981. pomoćnik na Hrvatskoj katoličkoj misiji u Innsbrucku;
Od lipnja 1981. do srpnja 1982. župni i samostanski vikar u Tuzli;
Od srpnja 1982. do kolovoza 1985. župnik u Špionici;
Od kolovoza 1985. do srpnja 1988. župnik vikar u Dubravama;
Od srpnja 1988. do kolovoza 2000. upravitelj Gospina svetišta u Olovu;
Od kolovoza 2000. do 2005. župni vikar u Breškama
Od 2005. do 2009. župni vikar u Varešu
Od 2009. do 2012. župni vikar u Vijaci.