koja u vama budi uspomene, vrlo rijetko, je'l tako? Tako ni ja nisam imao mira i jedan dan se zaputio u šetnju, ali ne po svom domu, nego po krajoliku. Nije mi bila namjera da obiđem neko posebno mjesto, jednostavno sam krenuo i prepustio se instinktu i osjećajima. Prvo što sam želio je prošetati se šumom i vidjeti kako to sve izgleda nakon dvadeset i više godina. Mjesta koja sam obišao poznavao sam u dušu, svaki kamen i puteljak. Odmah na početku malo je nedostajalo da odustanem, jer prolazak kroz njivu (sada već veliku šumu) predstavljao je prvu prepreku. Uz malo truda uspio sam se probiti kroz paprat koja je veća od mene, a ostruga je stalno zapinjala za odjeću. Ulazim u šumu i kao da sam jučer prolazio ovuda, ali su staze zarasle. Osjetim mir, tišinu koju poneka ptičica svojim pjevom naruši. Pored svih privatnih parcela, šuma se nemilice sjekla prije nekoliko godina, što svjedoče razni pokazatelji, od ostataka vrhova ili gotovo cijelih stabala, do grana koje su već dobrano istrunule. Uhvatim poneki detalj koji mi se čini interesantnim i nastavljam dalje. Najvećim dijelom šume primijete se tragovi divlje svinje, koja je tražila hranu, a sve to izgleda kao da je netko orao i kopao. Prelazim potoke, koji još uvijek teku iako je ova godina bila izuzetno sušna i još uvijek je. Rujan 2012_247 Dolazim do prve napuštene kuće, koja je inače ostala bez svog stanovnika dalekih osamdesetih godina. Prilaz gotovo nemoguć, a malo i strah od neželjenih životinja i gmizavaca. Kuća je urađena od drveta i još uvijek je na svojim temeljima. Naravno, nije ju zaobišao nesretni rat, jer je sve unutra ispreturano i uništeno. Pokidane su instalacije u prostorijama koje su imale struju, a zanimljivo je vidjeti kako izgleda prostorija bez utičnice ili sijalice. Razgledam razbacane stvari, ne nalazim ništa interesantno jer to je uglavnom garderoba, a ostaci namještaja uništeni. Pogled mi privuče jedno pismo, sagnem se, uzmem da pogledam i ne mogu da vjerujem. Pisano je daleke 1959. godine. Rujan 2012_250Okrenem kovertu, pogledam pečat i uvjerim se da je to tako. Izuzetno lijep rukopis za tadašnje vrijeme, a trag olovke ili nalivpera kao da je jučer napisan. Gledam pečat prijema pošte, Beograd – inozemstvo, na sljedećoj Sarajevo – Vinkovci i razmišljam kako se nekada komuniciralo i koliko je vremena trebalo da stigne pismo i odgovor. Pogledam na drugu stranu i ugledam požutjeli papir, podignem kad ono Politika (napisano je ćirilicom ПОЛИТИКА) s datumom od 12.05.1969. Imalo bi se tu još mnogo što šta pročitati ali namjera mi je bila obići još terena. Na izlasku primjećujem jedan stari sanduk onako lijepo izrezbaren, što je u to doba predstavljao jedan od skupljih poklona. Napuštam ovu kuću i prisjećam se kako je izgledala prije tridesetak godina, cvijeće, zelenilo i dosta voćki. Nastavljam dalje kroz šumu i pogled mi privuče presušeni bunar, bar smo ga mi tako zvali, iskopana udubina na mjestu gdje je bilo vlažno, ali presušio sve iz razloga sječe šume. Osjeti si miris borove, jelove, smrčeve i bukove šume jer je sve to na ovom prostoru pomiješano. Dolazak na sljedeću lokaciju ostavlja me bez daha jer tu nisam bio sigurnih 20 godina. Krećem se i očekujem proplanak, ali kao da sam izgubljen, nema ništa samo nova šuma. Primijeti se da netko prolazi ovim stazama jer tu je smeće koje neodgovorni samo bace poput vrećice ili limenke. Stižem do sljedeće kuće koju je zub vremena dobro nagrizao, ali i rat, također bez stanovnika od osamdesetih godina. Unutra isto stanje kao i u prethodnoj, razbacano i uništeno. U potkrovlju pronalazim interesantne Rujan 2012_255 tehničke stvari kao što je televizor iz doba 70-ih godina. Tu je još dosta polomljenih ukrasa koji su rađeni ručno ali ih nisam zabilježio aparatom, možda nekom drugom prilikom. Nastavljam dalje i razmišljam, koliko šume i tko gospodari njom ali nećemo sada o tome da ne kvarim ugođaj. Sjećam se ovih stabala kada su srušena i gledam još su tu i gotovo potpuno istrunula. Ni tada, a ni sada to se ne smije dirati, jer bolje da istrune nego da se podijeli sirotinji koje je i tada bilo, a danas još i više. Zalazim dublje u šumu, što dublje to je šteta veća. Na ovim mjestima traktor nikada nije prošao ali sada jest, i ostavio kanale duboke preko metar i pol. Gledam i ne vjerujem da je tako, ali jest. Primijetim i da su lovci odradili dobar posao, napravili su pojilišta za srndaće ali i „čeke“ za veću divljač. Svaka čast. Padoše mi na pamet pisma koja sam vidio u napuštenoj kući i način kako se nekada komuniciralo, i ugledam potpise na bukvama. Tako se nekada pisalo ili škrabalo po bukvama, da bi se znalo da je taj i taj tada i tada bio na ovome mjestu. Ima i zanimljivih potpisa ali da se netko ne prepozna bolje prešutjeti. Idem dalje, slušam,ne čuje se ništa, a onda preplašeni zec naruši tišinu, otrča iz svog skrovišta daleko gdje ga nose. Nisam imao namjeru kvariti mu popodnevni odmor, ali eto omaklo se. Polako se vraćam nazad i zaustavljam se kod susjeda da uz kavicu ispričam ovo svoje današnje iskustvo. Odmah se o svemu malo prokomentiralo i prisjetilo svih tih vremena. Pored sve ove divljine koju sam vidio, kao šlag na kraju Listopad 2012_1donosim ove zrele i crvene jabuke koje je, ne samo lijepo vidjeti, nego i jesti, jer znam da su bez ikakvih kemijskih dodataka. Zapitate li se kada koliko je ovakvih mjesta u vašim krajevima? Koliko imate volje da ih obiđete ili bar malo održavate? Ovo su samo dvije kuće koje su ostale bez svojih stanovnika prije rata, i još se drže. Tko zna možda odolijevaju zubu vremena iz nekog razloga, možda nekoga čekaju, možda. Sve oko nas djelo je ljudskih ruku, naših ruku, možemo li vratiti bar malo živosti u naše krajeve. Ne ostavljajte ove naše krajeve, to smo mi stvorili i trebamo se zapitati što će se desiti ako ova mjesta odbace nas kao što smo mi njih.