Obilježavanje ove obljetnice organizirala je Udruga nositelja ratnih odličja općine Vareš. Misu je služio župnik fra Leon Pendić, a nakon mise izmoljeno je zajedničko opijelo za sve civilne i vojne žrtve domovinskog rata, a nakon toga položeno je cvijeće i zapaljene su svijeće za poginule.
Vijence su položili zapalili svijeće: Udruga poginulih, nestalih i civilnih žrtava rata Vareš, Udruga poginulih, nestalih i civilnih žrtava rata Zeničko dobojske županije, Udruga nositelja ratnih odličja općine Vareš zajedno sa gospodinom Pavom Šljivićem predstavnikom iz Ureda predsjednika Federacije BiH, Udruga nositelja ratnih odličja Zeničko dobojske županije, izaslanstvo vlade Zeničko dobojske županije koju predstavljaju ministri Zlatko Jelić i Josip Lovrić, izaslanstvo općine Vareš na čelu s načelnikom Zdravkom Maroševićem sa predstavnicima HDZ-a Vareš i predstavnici Oružanih snaga Bosne i Hercegovine.
Obilježavanje obljetnice osnivanja brigade Bobovac nastavljeno je u 13.00 sati u Radničkom domu svečanom akademijom „30. obljetnica brigade Bobovac“. Akademija je započela intoniranjem himne Bosne i Hercegovine i himne hrvatskog naroda koju su izveli vareški tamburaši i minutom šutnje za 125 vojnih i civilnih žrtava rata.
Prigodnim riječima prisutne goste pozdravio je općinski načelnik Zdravko Marošević i istakao: „30 godina za nas, kad pogledamo unazad bilo je tako nedavno , ali negdje u sjećanjima i tako davno. Ja nisam bio na ovim prostorima baš ovoga datuma prije 30 godina, bio sam tamo gdje danas se vodi rat. Dobro sam pratio i znam, tada nije bilo lako bit ovdje u Bosni i Hercegovini nikome, a kamoli Hrvatima, a posebno Hrvatima srednje Bosne i Hrvatima ovdje Vareša gdje smo tada imali kapacitet, a naravno i na veću odgovornost da prepoznamo odakle nam dolazi opasnost, da se moramo organizirati i da se moramo na kraju braniti kako bi sačuvali sebe i druge.
Da li smo u povijesnim vremenima donijeli uvijek povijesne odluke, ispravne odluke, da li smo pogriješili, da li smo mogli bolje? Niti sam taj, nit bilo tko u ovoj sali da sudi, neka sudi govor javnosti , neka to povijest kaže, samo jedno znam, da nismo ništa loše mislili. Htjeli smo da ostanemo i opstanemo na ovim prostorima. Kao ratnom zapovjedniku, i današnjem načelniku, gdje sve ono što smo promašili i pogriješili, neodogovorili, podnosim danas na svojim vratima, podnose na svojim vratima mnoga udruženja i mnoge institucije. 30 godina, misleći da nikada više rata u Europi, ali gledamo slike potpuno iste kao što smo vidjeli devedesetih. Gledam taj narod, s kojom voljom brani , znam unaprijed šta će im se desiti, sve će proći, neki će se snaći, neki se obogatiti, ostat će neki vječno osakaćeni, naravno najgore oni poginuli.
Danas što će ostati njima kao i nama, gledajući naše branitelje koji su danas na pučkim kuhinjama, na socijalnim ustanovama i pred vratima općinskog načelnika. Zato kažem da li smo ispunili zadatak. Svi mi ovdje, koji stojimo na bilo kojoj poziciji, nismo došli ovdje zato što smo zgodni i lijepi, nismo došli ovdje zato što smo bili najpametniji već smo došli zahvaljujući upravo tim braniteljima. Ne mislim nikoga da krivim, hajdemo pokušati da na ovih trideset godina saberemo svako u sebi iskustvo, okrenemo se kritički prema svom radu, prema društvu i državi i tražimo maksimalnu odgovornost na svakom nivou vlasti. Ne zaboravimo one koji su tada, a vidite kako Europa gori, da li ćemo sutra morati opet, ako ćemo morati, tko će taj biti tko će uputiti prvi poziv. Za istinu mnogi neće imati hrabrosti, mnogi neće imati autoriteta, ja potpuno vjerujem da vi što imate u sali ovdje, da ste došli oni koji ste opstali i ostali na ovim prostorima, ne samo Vareša nego BiH i sa ponosom i uzdignute glave stojite i ne stidite se onoga što ste prošli. Ponosan sam i kao vojnik, ponosan sam kao zapovjednik, ponosan sam kao načelnik i ponosan sam što imam vas danas ovdje u Varešu.
Još jednom zahvaljujem se svima vama, udruzi nositelja ratnih odličja koji su najorganiziraniji jer ako nemamo predstavnike vlasti, ako nemamo udruženja i ako se ne borimo, ne tražimo, neće nam nitko na pladnju dati. Zadovoljstvo mi je da vratimo sjećanja ali od svega toga, dragi prijatelji najbitniji je onaj pogled u budućnost. Kuda će sutra ovi mladi, mi smo ionako svoju priču ovdje već završili, samo dostojanstveno je trebamo dovesti do kraja“ , rekao je u svom izlaganju načelnik Zdravko Marošević.
Prisutne je pozdravio i prigodno se obratio Miroslav Pejčinović, tadašnji predsjednik Općinskog vijeća, sudionik svih zbivanja i jedan od osnivača HDZ-a u Varešu. „Uvaženi gosti, dame i gospodo sve vas srdačno pozdravljam. Kada se vratim na onih 30 godina i na ovo danas najradije ne bih ništa rekao ali ipak zbog onih ljudi koji su, kako reče naš načelnik, u to vrijeme imali hrabrosti i odvažnosti stati i organizirati se, spomenut ću neka važna događanja iz tog perioda. Da bi mogli govoriti o današnjem danu, i onome što će se događati tijekom mjeseca ožujka i travnja 1992. godine, moramo se vratiti u kontekst društveno političkih događanja koja su bila nakon prvih višestranačkih izbora ovdje u našoj općini. Za razliku od većine općina sa relativno jasnom većinom gdje su sa hrvatima, tu je pobijedila Hrvatska demokratska zajednica, a mi ovdje u Varešu dobili smo vlast lijevo orjentiranih stranaka na čelu s SDP-om.
U vlasti, prema stranačkom dogovoru, participirala je HDZ i imala je svog predsjednika izvršnog odbora. Bez obzira na to, lijevo orijentirane vlasti i većinska vlast u Varešu, je bila protiv bilo kakvog organiziranja u Varešu a pogotovo na nacionalnoj osnovi. U tom periodu, svaka aktivnost oko organiziranja obrane i stvaranja postrojbi nailazila je na osudu lijevo orijentirane većine koja je i dalje gajila iluzije o bratstvu i jedinstvu i očuvanju Jugoslavije u kojoj su suvereno vladali u onih pedeset godina. Mnogo prije ovog današnjeg dana i prije ustroja HVO-a u Varešu i prve postrojbe u Varešu nekolicina odvažnih ljudi okupljenih oko OO HDZ-a u Varešu, slijedom događanja koja su se redala kao na filmskoj traci, od kojih mogu pomenuti samo neke kao što je događanja u Republici Hrvatskoj, krvavi Uskrs na Plitvicama, ubistvo Josipa Jovića, zatim zločin u Borovu selu, događaj sa kolonom u Pologu kod Širogkog Brijega u svibnju 1991. godine, dvodnevni rat u Sloveniji, zatim događaji oko Pakraca i pogibija prve hrvatske žrtve iz Vareša 22.08.1991. godine u Domovinskom ratu pokojnog Željka Vrepca.
Zatim se redaju napad na hrvatsko selo Ravno u Hercegovini i čuvena izjava tadašnjeg predsjedatelja predsjedništva Alije Izetbegovića „da to nije naš rat“. Stavljanje u borbenu gotovost pričuvnog sastava policije, odvoženje oružja u to vrijeme Teritorijalne obrane Vareš u kasarnu Misoča kod Ilijaša, pad Vukovara. Ta nekolicina ljudi je postala svjesna da se mora nešto učiniti i organizirati u obrani hrvatskog pučanstva i povijesnih hrvatskih prostora u Varešu, te da se razdruživanje na prostoru bivše Jugoslavije neće završiti mirnim putem niti u Bosni i Hercegovini, u ostalom kako je to ranije bilo u Sloveniji i Republici Hrvatskoj. Zvaničnim utemeljenjem Hrvatske zajednice Herceg Bosne 18.11.1991. godine u koju ulazi i općina Vareš, a odluku o pristupanju toj zajednici potpisao je tadašnji predsjednik OO HDZ-a Anto Pejčinović jer općinske vlasti u Varešu, lijevo orjenitrane tadašnji predsjednik skupštine općine Vareš bili su apsloutno protiv toga.
Intenziviraju se aktivnosti na ustroju prvih postrojbi, naoružavanju ilegalno i slanju na obuku dobrovoljaca iz općine Vareš. U tom periodu po zapovijedi ljudi koji su se okupili oko formiranog glavnog stožera HVO-a aktivnosti postaju intenzivnije te se kontinuirano radi na dovoženju naoružanja i opreme kako bi se mogla opremiti i staviti u stanje borbene gotovosti jedna postrojba jačine jednog voda. Paralelno s tim, osigurati dovoljan broj dragovoljaca i neke uputiti na obuku jer pronaći koliko toliko adekvatan zapovjedni kadar, jer svi mi koji smo u to vrijeme stali i odvažili se da nešto organiziramo nismo imali iskustva u zapovijedanju pošto je većina nas zbog te kako bi se reklo moralno političke podobnosti bila obični vojnici u bivšoj JNA, pješaštvu, streljaštvu i slično. Nakon proglašenja republike srpskog naroda u mjesecu siječnju 1992. godine i poslije referenduma koji je održan o neovisnosti Bosne i Hercegovine 29.veljače i 01. ožujka 1992. godine postaje jasno da treba što žurnije raditi i organizirati se jer vremenski gledano to je zadnji vlak da se nešto učini. Ovdje jasno želim reći, da je HVO Vareš proizašao i nastao iz općinskog odbora HDZ-a Vareš.
Naime, nekolicina članova HDZ-a Vareš, Anto Pejčinović, Zvonko Dužnović, Miroslav Pejčinović, Ivica Gavran, Vladimir Dugonjić, Pavao Vidović, Zvonimir Dugonjić, iako često nailaze na osudu dijela lijevo orjentiranih struktura općinskih vlasti kao i nemalog broja pripadnika hrvatskog naroda odlučila je da temeljem preporuka predsjednika HZ HB i zapovijedi utemeljenog glavnog stožera HVO-a osnovati općinski stožer HVO-a.Treba istaći, da prvi dragovoljci iz Vareša su već ranije, krajem 1991. godine temeljem zapovijedi predsjednika HZ HB od 20.listopada 1991 . godine, u cilju osposobljavanja pripadnika HVO-a u centru za obuku Krvavicama u Republici Hrvatskoj pohađaju specijalističku obuku za pripadnike vojske i policije i istu uspješno završavaju u prosincu 1991. godine. Ove aktivnosti, za razliku od drugih općina, odvijaju se u strogoj ilegali, troškove odlaska ,boravka snosi HDZ Vareš. Prvo oružje nabavljeno je u mjesecu prosincu 1991. godine i to sve u strogoj ilegali. U međuvremenu nabavljeno je nekoliko uniformi i druge opreme i početkom mjeseca ožujka donesena je odluka da se osnuje općinski stožer HVO-a Vareš i da se od provjerenih dragovoljaca formira prva postrojba HVO-a jačine jednog voda.
Ovo se dogodilo 18, ožujka 1992. godine kad je gospodin Josip Jarmanović, koji je u međuvremenu angažiran kao prvi zapovjednik u stožeru HVO-a Vareš izvršiti postrojavanje ispred prostorija HDZ-a Vareš „Soca“ u Jušićima i taj datum se smatra danom utemeljenja HVO Vareš, odnosno brigade Bobovac jer je od tog dana iz ilegale izašao u javnost. Tom prigodom uniformu HVO obukli su i zadužili četvorica pripadnika tadašnjeg pričuvnog sastava policije u Varešu što će imati za posljedicu da tadašnje zapovjedništvo policije donosi odluku da se spomenuta četiri pričuvna policajca razduže, da im se oduzme oružje i uniforma jer su po njihovoj procjeni pristupili nelegalnim postrojbama HVO-a. Slijedi oštra reakcija OO HDZ-a, ultimativan zahtjev policiji da se isti odmah vrate u pričuvni sastav policije u Varešu, a što će nakon napornih i mukotrpnih pregovora uroditi plodom i zapovjednik tadašnje policije i načelnik donijet će odluku da se ti pripadnici vrate, a da se postrojbe HVO-a koje su taj dan zauzele u Vareš, postavile punktove i opkolile ovdje policijsku stanicu Vareš vrate u stanje mirovanja. Kasnije ćemo odlukom kriznog staža općine Vareš 31.03.1992. godine saznati da je u biti stvari bila samovoljna odluka tadašnjeg načelnika i zapovjednika policije u Varešu bez konsultacija sa općinskim kriznim štabom“, rekao je između ostalog u svom opširnom obraćanju Miroslav Pejčinović.
Ratni put, od osnivanja do završetka rata na ovim prostorima sažet je u vrlo kratko izlaganje umirovljenog brigadira Marija Andrića koji je obnašao dužnost zapovjednika brigade Bobovac. „Poštovane dame i gospodo, dragi prijatelji, sve vas srdačno pozdravljam i odmah na početku želim izraziti zahvalnost svima vama koji ste danas ovdje, želim izraziti zahvalnost i svima onima koji su pomogli da obilježimo ovu obljetnicu. Nakon svih dešavanja u Varešu o kojima je Miroslav detaljno govorio, kasnije je došlo do organiziranja i ustrojavanja brigade Bobovac koja je krajem 1992. godine imala zonu odgovornosti za prostor općina Kakanj i Vareš. Početkom 1993. godine došlo do formiranja brigade Kotromanić Kakanj, a brigada Bobovac dobija zonu odgovornosti na području općine Vareš. Nemojmo nikada zaboraviti povezanost HVO iz Taračin dola koji je pripadao općini Ilijaš, a koji je u jednom trenutku brojao čak 170 pripadnika HVO-a, a koji je administrativno bio vezan za brigadu, nemojmo zaboraviti ni dolinu rijeke Krivaje gdje je egzistiralo HVO jačine satnije sa oko 150 pripadnika i vod fra Matija Divković u gradu Olovu.
Nakon napada tri korpusa na Vareš i povlačenja postrojbi HVO brigade Bobovac u enklavu, kako je nazvasmo, Daštansko ili Pržićku, u brigadi je tada bilo 1278 pripadnika, a u zoni odgovornosti se tada nalazilo oko 700 civila. Ta mala enklava se nalazila između snaga Armije BiH vojske RS. Mnogi će reći malo je tih 15 kvadratnih kilometara, a ja ću citirati svog prijatelja Pavu Šljivića koji mi je u siječnju 1994. godine rekao „Mario, nisi svjestan koliki je povijesni značaj ovog komada zemlje“. Tada to nisam razumio ali na ovaj citat sam naišao u svom rokovniku i dobro mi je zaparao uši. Brigada Bobovac kraj rata je dočekala sa 7,7 % poginulih, 14% ranjenih, 6,8% je prošlo kroz logore i zatvore Tuzle, Zenice, Vareša i Kule u Lukavici. Mislim kad pogledamo ukupan broj i ove postotke, malo je brigada HVO-a koje su imale takve gubitke. Posebno ukoliko znamo da je brigada Bobovac bila najlošije opremljena i najlošije naoružana brigada HVO-a.
Da li je to moralo tako biti, ostavit ćemo za neki drugi moment. Po okončanju vojnih aktivnosti, potpisivanju Daytonskog mirovnog sporazuma, pripadnici pukovnije ,nisi bili samo jedna vojna formacija, oni su sav svoj ljudski potencijal, energiju i resurse u koordinaciji sa općinskim vijećem nesebično ulagali u povratak raseljenih. Organiziranje svih segmenata društva ,a još za vrijeme ratnih djelovanja 96. pukovnija je bila ključna karika u stvaranju preduvjeta za početak rada Hrvatske radiopostaje, lista vareških Hrvata Bobovac, osnovne škole, izgradnju spomenika poginulim braniteljima, potporu HKD Napredak, raznim sportskim klubovima koji su tada ovdje egzistirali. Potpora povratku bila je jedna od lakših zadaća jer je izražena volja za povratkom bila iznimno snažna. Da li smo opstali zahvaljujući brigadi Bobovac i pukovniji HVO Bobovac, nismo, ona je dala veliki doprinos i pomogla je, ali ključan je bio, a i danas je, obiteljski katolički odgoj Hrvata vareškog kraja i stoljetni ponos. Odgoj koji je satkan od poštivanja ljudskog života i ljudskog dostojanstva, često i na osobnu štetu, odgoj koji je prožet vjerom i ljubavlju prema čovjeku i svom narodu po uzoru na kraljicu Katarinu. Snagu nam je davala svaka suza da izdržimo nedaće, zakone i vladare koji su nametnuti u srednjovjekovnoj Bosni, nametnuti su i dan danas.
28. listopada 1993. godine UN organizira sastanak na Muškim vodama kod Kladnja u cilju da se spriječi sukob na prostoru Vareša između Hrvata i Bošnjaka. Tada je bilo u potpunosti jasno da je taj sukob neizbježan jer su pred nas postavljeni ultimatumi koji su bili apsolutno neprihvatljivi i ponižavajući. Zapisao sam da je tada Ivo Andrić Lužanski, predsjednik HVO Tuzla rekao na tom sastanku svim zapovjednicima korpusa Armije BiH, znajte, možete ih pobiti ali ih nećete ubiti. Mi ne smijemo sebi dopustiti neopravdani zaborav, zapovjednik UN snaga u Varešu Švedski bojnik , u svom pismu tada predsjedavajućem općinskog vijeća Vareš jasno dokumentira dio stradavanja, gdje jasno izražava žaljenje radi neupoznavanja javnosti sa stradavanjem Hrvata Vareša, a ja se bojim da i dan danas bosanskohercegovačka a i šira javnost o tome malo zna. Da li smo učinili, svako ponaosob, dovoljno za istinu i pravdu. Prevelika je žrtva, ogromna i nenadoknadiva, ali oni gore na nebu bili sretni ako vide da nove generacije iz nje uče kako se nikada ponovilo nebi. Zato i obilježavamo ovu obljetnicu kako bi se podučili kako bi se opomenuli. Obljetnicu da naša djeca i svi mladi ne ponove naše greške i ne dožive našu sudbinu. Da ne slušaju huškače, vitezove društvenih mreža koji ovih dana nesebično iskazuju svoje osobne frustracije, siju mržnju i netoleranciju, koji bi nametali svoju volju, koji ne uvažavaju tuđe, a traže uvažavanje svoga.
U knjizi „Dječak sa Drine“ fra Anto Baković jasno opisuje Hrvate na rijeci Drini u Goraždu 1943. godine i kako su Hrvati tada polako napuštali rijeku Drinu. To je bila najistočnija točka gdje su se tada nalazili pripadnici hrvatskog naroda. Najistočnija točka na zemaljskoj kugli je bila jedna postrojba hrvatskog naroda 1993. godine je bilo Daštansko koje je bilo pod zapovijedanjem HVO-a. Postavljam pitanje gdje nam je najistočnija točka 2043. godine? Ovo malo što nas ima ovdje nije mjerilo snage, mjerilo je opstanka. Najviše bih bio sretan i zadovoljan da svi učimo iz ovog stradavanja kako se nikad ponovilo ne bi i kako bi naš hrvatski narod zajedno sa svim drugima opstao u ovom Varešu i okolici“, rekao je u svom izlaganju umirovljeni brigadir Mario Andrić.
Tijekom akademije, kroz kratke video uratke, prisjetili su se detalja s bojišnice, te su pročitana imena svih hrvatskih vojnih i civilnih žrtava rata. Nakon akademije nastavljeno je druženje uz skromnu zakusku. 
