Župa vijačka iznjedrila je nekoliko osoba koje su ostavile neizbrisiv trag u njezinoj i bosanskohercegovačkoj povijesti. Matija je Divković otac bosanske književnosti, fra Filip Lastrić otac bosanske historiografije, a Ivica Matić gotovo pa otac bosanske filmske umjetnosti. Svi su oni poznatiji izvan Vijake nego u svom rodnom kraju što je opet za neku drugu priču.

Međutim, u Vijaci je jedan još za života spominjan više nego sva trojiva naprijed navedenih njegovih predaka.

Ilija Lukić. Ićo. Ićko. Na pitanje kad je rođen, odgovorit će: „Uz rat!“ To ga dođe 1943. godine. Sin je Marka i Mare. Djelomično je retardiran. Jedni misle od rođenja, a drugi da je nekada dobio udarac i od tada što bi se reklo, ima problema u ophođenju. Kad se sabere njegov dosadašnji život, nedvosmisleno je da je bio težak. Trnovit. Bolan. Turbulentan. I vedar. Da, teško za shvatiti.

Krenuo je bio Ilija u školu. Jedno vrijeme. Majka bi mu donosila ručak na sate. I danas zna reći kako su drugi od njega prepisivali, iako nikada nije naučio ni čitati ni pisati. Dok je otac Marko pravio sepete i kuće po vijačkim selima, Ićo je s majkom Marom hodio po stazama i vrletima u podnožju planine Zvijezde. Neki bi ih zadirkivali, oni bi se branili nekada i psovkom, valja znajući da to njima neće biti upisano u grijeh. Majku su zvali Marača i vječno je za one koji su na bilo koji način vezani u Vijaci ostala izreka: “Eto vas k'o Ilija i Marača!“ Izraz je to i za zaljubljene parove, za braću, prijatelje, muževe i žene.

Kada je odrastao, Ilija je obilazio i kavanu. To će biti mjesto gdje je godinama stjecao znanje i kupovao štosove od lokalnih šereta. Bio je to njegov drugi dom. Jedini je on uvijek ispred sebe imao pića i ića po želji. Niti je sijao, niti žeo, nije imao ni smočnice, a Bog ga je hranio! E, sad, zašto ga je Bog izabrao za tu ulogu nije na nama da o tome glavu razbijamo.

Kada je započela njegova „veza“ s fratrima vijačkim, nitko ne zna. Od malena svakako. Godinama je bio zvonar crkve vijačke. Bilo mu je to jedino stalno radno mjesto. I nije samo zvonio, i u crkvu je redovito hodio. Do dana današnjeg. Jedini je koji je uspio igrati na dvije karte: visiti u kavanama, popjaniti se i ostati u dobrim odnosima s crkvom katoličkom. I tamo i ovamo imao je dobre razloge za uzajamnu miroljubivu koegzistenciju.

Volio je ponekad popit', ali rijetko se događalo da ga nitko ne časti. Jedne prigode nije imao sreće. Razmišljajući kako da dođe do pivkana, jednom od svojih „školskih“ vršnjaka naredio je usred kavane da klekne, što je ovaj i učinio. Glumeći paroka, pita ga Ićko je li štogod zgriješio. Kako „vjernik“ nije bio grešnik, pitao ga je jeli išao kod drugih žena. Kad je ovaj odgovorio da nije, Ilija je komentirao: „E, vidiš to ti ne valja!“ I na kraju zamislivši se reče: „Za pokoru ćeš izmoliti jedan Očenaš, jednu Zdravo Mariju, janom Slava Ocu i paroku pivu!“ i u tom trenutku lupivši šakom od stol. Puna kavana svjedočila je samo jednom u nizu njegovih „bisera“ koji se svakodnevno prepričavaju.

Znao je često i pretjerati u piću. Tako ga jednom ugledaše pijana kako tetura putem. Pitaju ga što se napio, Ilija uporno odbija i tvrdi da je trijezan. Pa šta si onda radio u kavani – pitaju ga. Pa iš'o se napit' vode!

Relativno rano ostavši bez oca, živio je s majkom. Bili su zaštitni znak Vijake. Mara je u hodu plela čarape, a Ilija je u stopu pratio. Dobro se sjeća pisac ovih redova kada je Mara na njegovoj svadbi izvadila novčanicu kao dar. Mlada nije prihvatala, ali mladoženja jest. Morao je jer bi se Mara naljutila. Bilo je pokušaja da ih smjeste u starački dom. Međutim, niti je Vijaka mogla bez njih, niti oni bez Vijake.

Ilijina majka umrla je nekoliko godina poslije posljednjeg rata. Ilija je ostao sam i nije se mnogo toga promijenilo u njegovom životu. Nastavio je sam praviti kruh, ražljevu i pitu. Kušao sam nekoliko puta i skidam kapu. Ratni pokliči nisu zaobišli ni Vijaku. Valjalo je bježati. U Kiseljak. Ilija je smješten u osnovnu školu. Znao je proviriti u ured Općinskog povjerenstva Vareš. Bio je to znak da se ispalimo zajedno vani. Trebalo je Ići štošta i pomagali smo. Imao je nekada više nego drugi. Ne iz sažaljenja. Bio je i u Kiseljaku omiljen.

Prvu mogućnost iskoristio je i vratio se kući u Vijaku. No, policija ga je znala nekoliko puta vraćati u Kiseljak. Dok im konačno nije dodijalo. I kao i ostali sve nanovo. Jedne prigode kupajući se u vreloj vodi, jer je bio pod utjecajem maligana, dobar dio kože je bio spržen. Zahvaljujući susjedima i liječnicima vrlo brzo je opet bio kao nov. Iako su mu priprijetili da će umrijeti ako bude počeo piti, nije se na to puno obazirao. I dalje uživa u pivi ili rakiji i živ je da življi ne može biti. Znaju i liječnici pogriješiti.

Prije desetak godina gradili smo novi župni ured. Svaki dan bio je na „radnom mjestu“. Uz mješalicu za beton. I na ručku i kavi. I zvonio u podne. Znao je i nestati u nepoznatom pravcu. Nekako u doba kada je sagrađena kuća za svećenike, ispade i prigoda da se pravi kuća Iliji. Odrediše skrbnika koji se već brinuo o njemu – Agusta i njegovu suprugu Marinu. Kuća niče odmah iznad crkve. Tako joj Ilija dođe još bliže. Bi i blagoslov i fešta pri useljenju. Glazba i gosti s darovima. Došli sa svih strana. Ićo je u prizemlju, a obitelj Peštić u potkrovlju. Dogovor je kada Ilija umre da kuća, normalno, ostane Agustu i Marini, koji se s toliko nježnosti brinu o njemu. Ali, ne lezi vraže! Ilija voli reći: “Pa ja, kad oni umru kuća će meni ostati!“

Posta Ićko pravi gospodin. Pod kontrolom. Obrijan, počešljan, namazanih cipela, čist i uspravna hoda. Po prvi put nakon toliko godina. Bog je učinio čudo. Ilija je, vele, isti i kao prije dvadeset godina. U kući ima sve. TV, frižider, cvijeće, telefon. Nema jedino tableta. Nitko ga bolesna nije vidio. Zna navratiti u Internet klub. Pitam ga šta piše na jednom od papira. Pa, olovka – Ilija će k'o iz topa. E, legendo, imaš pivu! Kada se duže zadrži u trgovini, zna ga Agust i tražiti. Vidjevši Agusta, ostali mu dojave da ide i da je ljut. Agust s vrata pita: “Tko je to ljut?“ Ićko će: „Pa, feferon, val'da znaš!“

Ovoga ljeta Iliji u čast svečano je puštena i česma u blizini njegove kuće pokraj puta kojim hode vjernici. Kao i svake godine u Vijaku je pohrlio veliki broj iseljenika na godišnji odmor. I da obilježe vijački patron - Sv. Anu. I usput vide Iliju i daruju ga. Najviše njega i paroka. S tom razlikom što Ilija, dok Vijačani iz zapadnih zemalja borave u rodnom kraju, nas ne poznaje. Često zna zapitati: “Koji si to ti?“ Kad sve prođe, negdje oko Gospojine, opet mu se „vrati“ sjećanje. Jest da se sad novac troši namjenski. No, uvijek se Ićo ogrebe u naturi. Za pivu. O Iliji Lukiću se vjerojatno može napisati manja knjiga. Samo veselih dogodovština ima za pola knjige. U Vijaci su mišljenja tko doživi te godine dalje je lakše. Tako je poslije rata. Takvima Bog izgleda ne pomaže nositi teret, ali im jača ramena.

Ljudi su poput rijeka:

Voda je u svima jednaka i uvijek ista, ali svaka je rijeka čas uska, čas brza, čas široka, čas hladna, čas mutna, čas topla. Tako je i s ljudima. Svaki čovjek nosi u sebi zametke svih ljudskih osobina i pokazuje ponekad jedne, ponekad druge, a često uopće nije nalik na sebe, ali ipak ostaje jedinstven i svoj.

Lav Nikolajevič Tolstoj

Napomena: Priča je nastala na zamolbu uredništva katoličkog mjesečnika Svjetlo riječi iz Sarajeva autoru da napiše nešto iz župe Vijaka i objavljena je u kalendaru Sv. Ante za 2012.godinu (str.187.- 190).
- See more at: http://107.150.35.74/~radiobob/index.php/vijesti/drustvo/item/2271-ilija-lukic-icko-legenda#sthash.qK7ZyWx3.dpuf