Proteklih mjesec dana zatrpani smo informacijama o snijegu i sniježnim nedaćama koje su zadesile ovaj naš kraj. Bili smo svjesni situacije u kojoj se nalaze stanovnici naših sela. Vapaji su stizali sa raznih strana. I evo, čim su se vremenske prilike malo stišale i snijeg se počeo topiti odlučio sam obići nekoliko sela vareške općine. Prvo sam se zaputio prema Borovici koja je šest dana bila odsječena od svijeta i svih komunikacija prema bilo kome. Zbog vremena u koje sam putovao nije bilo

moguće napraviti nekoliko snimaka da dočaram ugođaj. Od Vareša do Pogari put koliko toliko prohodan ali snijeg sa strane već ulijeva strah što me očekuje kada krenem dalje. Prema Borovicama se može jedino zaobilaznim putem, točnije prema Dragovićima pa tek onda u Donju Borovicu. Prolazim Mrestilište, svjetlo na objektu sam mogao vidjeti jedino kada sam došao tek pored. Nastavljam dalje prema ponoru Bukovice i razmišljam kako je ovo izgledalo prije nekoliko dana kada je snijeg bio mnogo veći. Snijeg sa strane veći je nego moje vozilo i ako bi u susret naišlo drugo vozilo, mimoilaženje bi bilo gotovo nemoguće. Počinjem se spuštati prema Lukama i nailazim na prva mjesta gdje su bile lavine. Pokušao sam ih brojiti i onda prestao jer ih je stvarno previše. Sam pogled u lavinu ledi Vam dah jer to je nešto što treba vidjeti i doživjeti. Bez većih poteškoća stižem u Luke i počinjem se uspinjati prema Donjoj Borovici. Dio puta koji je u suncu već je počeo se otapati i grudve snijega i kamenja počele su slijetati na put. Na putu su se već pojavile „špure“ i auto je počelo izvoditi zimske radosti. Prilazi kućama u Donjoj Borovici pročišćeni jer su domaćini očistili da im se može prići. Nastavljam prema Sastavcima i zatičem ogromnu hrpu snijega koja na nekim mjestima potpuno prekriva rječicu koja tu protječe. Svako malo primijeti se kako je lavina slijetala na put. Uspon prema Gornjoj Borovici posebna je priča. Nikada ne znate kada će vam auto stati jer put je i uzak a i nedovoljno dobro očišćen. Zadnji uspon savladavam sa teškom mukom ali ipak bez stavljanja lanaca. Opći dojam, jako loše očišćeno i prohodno samo sa vlasnike koji imaju pogon na sva četiri kotača. Povratak je bio mnogo lakši.
Drugi dan zaputio sam se na drugi kraj općine, prema Striježevu. Put do skretanja je na mjestima čak i suh, a na nekim ima još nešto ugaženog snijega. Skrećem i počinjem savladavati uspon. Put dosta dobro očišćen, čak na mjestima vidi se i asfalt. Na krivinama stanje je nešto lošije, a da bi se spustili ili uspeli morate imati iskustvo za ovakve terene i situacije. Na par mjesta urađena su proširenja pa ako vam naiđe vozilo u susret nećete morati voziti daleko u „rikverc“. Kroz selo stanje lošije nego sam prilaz ali ipak zadovoljavajuće. Ako želite prema Radonjićima ipak će te morati staviti lance, bar sam imao takav dojam. Sve u svemu ako usporedim put prema Borovici i ovamo, ovo je magistrala naspram puta prema Borovici.
Oćevija, došao je red i na ovaj kraj. Bilo je toliko poziva i molbi da se očisti put prema ovoj destinaciji i shvatio sam i zašto. Prilikom kretanja uključio sam snimanje i zabilježio put od Ljepovića do Ponikve a sami procijenite kako je to izgledalo. Od tunela morate imati amfibiju ukoliko želite nastaviti vožnju dalje. Na samom ulazu u tunel ogromna santa leda nalazi se na cesti i jedino neki od strojeva mogu je ukloniti. Izlazim iz tunela i vidim radnike koji održavaju ovu prometnicu kako pokušavaju skrenuti vodu sa kolnika. U tome su u jednoj mjeri i uspjeli ali vode je sve više i više. Cesta prilično široko očišćena a visina sa strane govori dovoljno, ili visina auta ili još više. Od Ponikve  do Šimina potoka relativno dobro. Skrećem u Šiminom potoku i odmah se pitam gdje sam krenuo. Širina kolnika dovoljna za malo auto, a ogromne količine snijega sa strane. Prolazim skretanje za Dole i Baru, a onda nastaje plesanje autom i otimanje volana od samog sebe. Uspon prema Lovačkom domu nisam uspio savladati od prve. Dakle, stani, vrati se i zalijeći. Proširenje je bilo na dva mjesta. Zaustavim se na Lovačkom domu i razmišljam, krenuti dalje ili se vratiti. Odluka je pala, nastavljam dalje. Prve krivine dosta široko očišćene ali ispod auta se osjeti da ima još dosta snijega. Pogled na snijeg sa strane zaustavlja dah, na mjestima su gromade veće i od tri metra. Kako se spuštam dalje snijeg sve veći i veći, a put sve uži. Auto se zanosi ali ipak savladava i ove prepreke. O visini neću ni govoriti jer ako naiđe auto iz suprotnog smjera nećete ga vidjeti dok ne dođe pred vas. Na mjestima osjetim kako snijeg struže po podu i dolazim na Okretaljku. Put prema Patkovcu u potpunosti zatrpan i prolaz prema tom mjestu je nemoguć. Nastavljam dalje,stanje sve gore i pitam se kako ću se vratiti i hoću li morati stavljati lance. Na još nekoliko mjesta su „špure“ i struganje snijega po podu. Stižem do Oćevije i skretanja za selo. Očišćeno dosta široko da bi mještani imali gdje ostaviti svoje automobile ako bi dolazili. U selo se jedino može izaći pješice. Okrećem se i vraćam nazad, nažalost nisam uspio napraviti nekoliko snimaka jer mi je video zapis istrošio baterije. Povratak je bio u stilu, moli Boga da ne stanem, i tako je i bilo. Uspio sam izaći bez lanaca ali ne znam za koga je bio veći napor za mene ili auto. Što reći za ovu destinaciju. Ako sam već usporedio Borovicu i Striježevo onda ću reći da je put za Borovicu magistrala za ovaj prema Oćeviji. Ako želite na ovaj kraj, samo terenac vam može pomoći i dobro poznavanje zimskih uvjeta vožnje.
Ovaj putopis završavam sa drugim krajem općine – Budoželje. Kao i prema Striježevu do skretanja stanje dobro. Krećem uz Bukovinu, širina dovoljna za veća vozila, a na početku i većim dijelom kuda idu kotači prosječeno je do asfalta. Na jednoj krivini napravilo se jezerce ali je to lokva u odnosu na ono što je u tunelu i izvan njega. Serpentine u dosta dobrom stanju iako ima snijega. Jedina prednost ovog puta je što je većim dio dana u suncu kada ga ima. Posljednji uspon prije ulaska u selo auto je malo zaplesalo jer se stvorila poledica ispod guma ali bez ikakvog razmišljanja hoće li stati ili ne. Pogled na njive okolo, ograde se vide i osjeti se koliko je već snijega otopilo se. Povratak bez ikakvih problema.
Ova sela sam obišao od 28.2. do 01.03.2012. godine.