Stjepan Dragojlović najvjerojatnije je rođen u Borovici ili u Kraljevoj Sutjesci. U zbirci franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci nalaze se dvije slike s likom i potpisom Stjepana Dragojlovića, to su slike Raspeće Kristovo (ulje na platnu, Venecija, 1597. godina) i Bezgrešno začeće (ulje na platnu, Venecija, 1621. godina).

Simpozij je održan u punoj dvorani župne kuće župe Preobraženja Gospodinovog Borovica, a goste su na početku pozdravili voditelj kolonije Stjepan Šimić Pepi, u ime Udruge Naš dom Borovica Nikola Šimić, te načelnik općine Vareš Zdravko Marošević.

Voditelj kolonije Stjepan Šimić Pepi gostima je ukratko predstavio povijesne fakte vezane uz župu Botovica, posebno naglasivši kako najstariji poznati dokument u kojem se spominje rudnik u Borovici je jedan ugovor u sidžilu sarajevskog suda iz 1551. godine koji se čuva u Gazi Husrefbegovoj džamiji(2). Drugi značajniji pisani povijesni trag o Borovici je iz 1621. godine na slici Bezgrešnog Začeća od Stjepana Dragojlovića, u kojem stoji: na 1621 na 10 agosta ia Stiepan Dragoilovi(ć) učini ovi otar na slavu i počtene blaženog začetia na novoj kapeli...baštinu u Borovicu(3), Slika je više puta restaurirana i nalazi se izložena u zbirci Muzeja franjevačkog samostana Svetog Ive u Kraljevoj Sutjesci. Uživajući ostavštinu slikara Stjepana Dragojlovića i zapise o dekoracijama na zidovima crkve iz tog perioda-restauracijama koje je radio fra Pavao Tokmakčić, također rodom iz Borovice legitimirano je pravo i povod stvaranju ovog događaja. ,Umjetnost u šumi zaboravljenog kraljevstva"-Likovna kolonija u Borovici je interes zajedničkog djelovanja u kojoj se kolektivna umjetnost proizvodi u funkciji djelatnosti grupe.

„Svojim umjetničkim programima, Art Colony Borovica je donio suvremenu umjetnost u životu Vareša, nezavisnu proizvodnju kulture, teorijski i kritički diskurs o umjetnosti unutar civilnog društva i napravio prostor za aktivnije zalaganje u rješavanju problema lokalne zajednice. Kao pokretač, voditelj i urednik ove kolonije, bila mi je čast i zadovoljstvo surađivati sa sudionicima-dragim prijateljima umjetnicima, gostima, organizatorima i zahvaljujem se svima koji su ovaj projekat svojom nazočnošću i zalaganjem učinili kvalitetnijim i boljim“, rekao je u pozdravnom obraćanju Stjepan Šimić Pepi.

Nakon njegovog obraćanja, pušten je kraći video uradak - retrospektiva proteklih 10 godina trajanja i održavanja Art Colony Borovica. Bilo je tu dosta emocija, sjećanja na drage umjetnike poput pokojnog Franje Primorca… podsjećanje na osobe i prekrasne momente, događaje koji su organizirani u sklopu kolonije, umjetničke i glazbene performanse, brojna umjetnička djela nastala na kolonijama.

Svoju stručnu analizu o Stjepanu Dragojloviću dala je mag.art.hist et phil. Danijela Grbavac, inače voditeljica galerije i muzeja na Humcu. U uvodnom dijelu napravila je uvid u prošlost kako bi bolje razumjeli temu, te naglasila kako prvi franjevci u ove krajeve dolaze krajem 13. stoljeća i da su uživali puno povjerenje naroda jer su iskreno živjeli ono što su propovijedali, bili su siromašni, bliski narodu, ispunjeni vjerom i ljubavi prema Bogu. Također je apostrofirala kako su franjevci oduvijek gajili poseban interes za kulturu, književnost i umjetnost, te održavali veze s Venecijom. Dotaknula se i pada Bosne pod osmansku vlast.  

U svom središnjem dijelu izlaganja povjesničarka umjetnosti Danijela Grbavac navodi: “Kao što se za fra Matiju Divkovića s razlogom kaže da je „otac bosanske književnosti“, a za fra Filipa Lastrića da je „otac bosanske historiografije“, tako se za Stjepana Dragojlovića veže naziv „otac bosanskog slikarstva“. Stjepan Dragojlović rođen je najvjerojatnije u Borovici, ili u Kraljevoj Sutjesci. Njegov lik i djelo su kroz povijest, a evo i danas, bili tema mnogih rasprava. Naime, u zbirci franjevačkog samostana u Kraljevoj Sutjesci nalaze se dvije slike s likom i potpisom Stjepana Dragojlovića. Djela su značajna samom činjenicom da se na njima nalazi natpis, što je rijedak u slučaj na slikama toga vremena. No i u tumačenjima te pisane riječi treba biti jako oprezan.  Ove slike na kojima se nalazi potpis Stjepana Dragojlovića, proučavali su mnogi stručnjaci, među kojima su i fra Rafo Barišić, Đoko Mazalić te Sanja Cvetnić. Dvojba koja je mučila svakoga od njih je sljedeća: radi li se o donatoru, ili pak o autoru? Možda oboje?“

Potom je detaljno analizirala svaku od dvije Dragojlovićeve slike, uz sljedeći zaključak:“ Opovrgavanje Mazalićeve teze i tvrdnji da se na slikama ne radi o slikaru Stjepanu Dragojloviću već da je riječ o donatoru, Cvetnić je otvorila druga pitanja. Tko je bio taj bogati donator? U to vrijeme morao je biti dosta bogat i utjecajan kada na dva sačuvana djela imamo njegov lik. Je li možda bio franjevac? S obzirom na to da se pojavljuje na sakralnim slikama kao bitan lik nije isključivo, ali opet nigdje to nije istaknuto. Stjepan Dragojlović – slikar ili donator? Pitanje još uvijek ostaje otvoreno. No bez obzira na to otvoreno pitanje te razilaženje u stavovima stručnjaka, jedno je sigurno – a to je da je Stjepan Dragojlović izrazito značajna ličnost za bosansko-hercegovačku umjetnost 16. i 17. stoljeća.“

Svoj osvrt dao je i književnik Željko Ivanković, koji je u jubilarnom 350. broju lista Bobovac objavio članak s naslovom “Otac bosanskoga slikarstva ili donator“. Ivankovićeve teze prezentirao je na simpoziju Mladenko Marijanović, urednik lista Bobovac i službeni fotograf Art kolonije Borovica od njenog utemeljenja do danas. U uvodnom dijelu je naveo sljedeće:“ Uobičajeno je da se uz dva franjevca s vareških prostora, fra Matiju Divkovića (1563. – 1631.) i fra Filipa Lastrića (1700. – 1783.), vežu atribucije "otac bosanske književnosti" i "otac bosanske historiografije" što je svakako na ponos i vareškom kraju. Znamo li po čemu su oni to? Podsjetimo. Divković zbog svojih djela na narodnom jeziku "Nauk krstjanski" i "Sto čudesa" (1611.), a Lastrić poradi svoga historiografskog djela "Epitome vetustatum" (1765.). Ima mnogo razloga da se i uz ime Stjepana Dragojlovića stavi atribucija rodonačelnika – "otac bosanskoga slikarstva". Pa hajdemo vidjeti tko je Stjepan Dragojlović i razloge zbog kojih ga proglašavamo ocem bosanskoga slikarstva. Za Stjepana Dragojlovića, rođenoga u borovičkom kraju, vjerojatno baš u Borovici, ima smisla vjerovati da je također bio franjevac, premda o tome do nas nisu došle nikakve potvrde. Kako su i koliko često naši samostani, pa i sutješki, bili paljeni i rušeni, sretni smo da je od njega bilo što ostalo i da o njemu imamo bilo kakav trag.“

U daljnjoj se analizi Ivanović o tomu otkud dolazi ideja o Stjepanu Dragojloviću kao o začetniku bosanskoga slikarstva, pozvao se na uglednog bosanskohercegovačkog slikara Đoku Mazalića (1888. – 1975.), koji je baveći se bosanskohercegovačkim slikarstvom iz doba turske vlasti, uz brojne  druge svoje istraživačke tekstove objavio i veliku studiju Slikarska umjetnost u Bosni i Hercegovini u tursko doba (1500-1878).  Kako je u smislu slikarstva sa zapada koje danas poznajemo, naš prvi poznati slikar (fra) Stjepan Dragojlović, on je istraživački osobito zainteresirao Đoku Mazalića, koji je u njemu, temeljem rečenih činjenica, s razlogom prepoznao prvu slikarsku ličnost u vremenu 1500. – 1878. i na poseban se način njime pozabavio.

Ivanković navodi kako je Mazalić zapisao da je glavno Dragojlovićevo ostvarenje je "Raspeće", signirano 1597. i nalazi se samostanu u Kraljevoj Sutjesci. Po autorovom zapisu da je sliku radio u dobi od 28 godina, moglo bi se zaključiti da je Stjepan rođen 1569. A kako znamo da je 1621. radio za "novu kapelu u Borovici" Madonu, tj. "Bezgrešno začeće", to znamo da je umro nakon 1621. Više od toga ne znamo, pa uz njegovo ime pišemo – Stjepan Dragojlović (1569. – nakon 1621.), čime je, evidentno, Divkovićev suvremenik. Obje su ove slike rađene kao ulje na platnu. Treća njegova slika za koju znamo, signirana je 1592. i rađena je na dasci temper bojama. Za nju nam Mazalić svjedoči da je bila u njegovu posjedu. Riječ je o slici "Žalosna gospa" i vjerojatno je rađena prema živom modelu. Ta je slika oštećena u požaru 1957. u Sarajevu.

Ivanković zaključuje: „Zbog svega rečenoga (fra) Stjepana Dragojlovića imalo bi se smisla smatrati ocem bosanskoga slikarstva, čime još jedno kreativno očinstvo smještamo u vareški kraj, na ponos svima nama, a rodnoj mu Borovici posebno.“

Na kraju dodajmo kako je povodom art simpozija kipar iz Slovenije Zoran Poznič, inače bivši slovenački ministar kulture i trenutni načelnik općine Trbovlje, izradio bistu Stjepana Dragojlovića, kao trajnu uspomenu na oca bosanskog slikarstva.