kako to varešani imaju običaj kazati. Posljednji je preostali iz one stare garde livaca koji su u stanju napraviti sve što je čovjek u stanju opisati i modelirati. Cijeli svoj radni vijek proveo je u livnici, s početka radeći najteže i najprljavije poslove, učeći zanat, a koks i usijani metal uvukli su mu se pod kožu pa ni danas bez njih ne može.
Daleke 1951.godine počeo je raditi u vareškoj livnici da bi u mirovinu otišao 1991.godine. U vrijeme kad je počinjao s ovim zanatom to je bio kažnjenički posao, koji je zahtijevao rad pri nesnosnoj vrućini, vjetru, prašini. No, i pored toga, kaže, i kad bi imao priliku ne bi izabrao neki drugi posao.  Kao i sve vareške Hrvate ni Jozu nije poštedjela zla ratna kob, pa je s obitelji u vrijeme muslimansko-hrvatskog sukoba bio prisiljen na prognanički život. Prognanički putovi odveli su ga u Stolac i, kako kaže, četiri godine progonstva i tuđih kuća pali su mu teže nego 40 godina teškog posla u livnici. Čim se ukazala prva prilika Jozo se vratio u svoj Vareš, a tamo je zatekao pustoš, opljačkanu kuću, raznesen alat i polupane strojeve. Nije mi žao ni pokućstva ni alata. Žalim za modelima koji su po svemu bili jedinstveni. Napravili su ih stari vareški majstori, stolari-modelari i to je danas teško nadomjestiti, priča Jozo.
Nije dugo trebalo da se u Zagarskom potoku ponovno upali peć i da poteče usijani metal. Teško je bilo skupiti sav potreban alat, ponovno napraviti peć, no, nešto alata je dobio od prijatelja, nešto kupio i to je već bio početak. Danas ovaj stari čovjek ima energije za dva mladića, a iz njegove radionice izlaze razni proizvodi. Livac, rudar i kovač ukazuju na stoljetnu tradiciju ovoga kraja koji je godinama živio od eksploatacije rudnih bogatstava i lijevanja željeza, i mogu se pronaći u svakoj hrvatskoj kući koja je na neki način povezana s Varešom od Novog Zelanda do Nizozemske. Pored toga Jozo pravi križne postaje, a  osobito je ponosan na velike nadgrobne križeve koji ukrašavaju stotine grobova širom Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Jozo danas radi  uglavnom s aluminijem jer je ovaj materijal najpogodniji za "kućnu radinost".  Ali, ni aluminij nije baš lako "natjerati" da poteče, kaže Jozo. Točka topljenja aluminija je 658° Celzija, a za tečno stanje potrebno ga je ugrijati i do 800°C. Kao gorivo može se koristiti bukovo drvo, no potrebno ga je pribaviti u velikim količinama, pa Jozo koristi koks, koji pronalazi na otpadnim deponijima nekadašnje vareške livnice. Aluminij također pronalazi po otpadima, pri tome koristeći dijelove starih automobilskih motora, crpki i tko zna čega. Dio znanja Jozo je prenio na sina Ranka koji pokazuje veliki interes za ovaj posao, tako da tradicija i zanat neće nestati, a vareški livci, rudari, kovači i križevi iz Zagarskog će potoka još dugo kretati put dalekih zemalja.