Tanzaniji, s nama je podijela jedno nevjerojatno životno iskustvo – bar za većinu nas. Riječ je o osvajanju najveće planine Tanzanije – Kilimandžaru, čiji su snjegovi očarali mnoge. Za Kilimandžaro kažu kako je to čudesna planina koja se ponosno izdiže nad istočnoafričkom ravnicom, koja nagrađuje one koji je pohode nevjerojatnim prizorima ljepote što oduzimaju dah.
 U nastavku pročitajte kako je naša Mijana sve to doživjela i opisala

1.    Mijana, poznato mi je da si majstorica svoje struke, to si dokazala u Kambodži, znam da se baviš trčanjem, ali Mijana i alpinizam – to mi je nešto novo, pa par riječi o tome?
Već tri godine se profesionalno bavim fitnesom. Osobni sam trener i specijalizirala sam zdravu prehranu i korektivne vježbe.  Takav životni stil je doveo do želje da se okušam u novim stvarima, da ispitam svoje mogućnosti i da stavim na test svoje tijelo i duh. Duh najviše u ovom slučaju. Uspon do vrha Kilimandžara ne zahtijeva alpinističku opremu, što baš i nije slučaj s većinom velikih vrhova. No, to ne znači da je uspon lagan. Najveći problem predstavlja visina, manjak kisika, višednevno i višesatno pješačenje, te stalne i nagle promjene vremenskih prilika na planini.

2.    Kako je uopće počela tvoja avantura uspona na Kilimandžaro i je li to tvoj prvi veliki uspon?
Stjecajem okolnosti trenutno živim u Tanzaniji i to samo na 70 km udaljenosti od podnožja Kilimandžara. Sama ideja predstavlja logičan slijed stvari. Ljudi putuju iz svih dijelova svijeta da bi se uspeli na vrh te planine, a meni jeona tu nadomak ruke.

3.    Koliko je sve trajalo? Opiši etape uspona?
Moj put ka vrhu trajao je šest dana i pet noći, što je ujedno i najkraća moguća ruta za prosječnog planinara. Potrebno je neko vrijeme da se organizam navikne na manjak kisika. Na putu ka vrhu prolazi se kroz pet klimatskih zona. Kreće se iz savane u samom podnožju planine, pa kroz kišne šume do pustare u kojoj raste samo nisko raslinje i suha trava. Potom se nailazi na dio koji najviše podsjeća na scene iz znanstvenofantastičnih filmova, s ogromnim kamenim gromadama i pijeskom. Nakon toga dolazi sami vrh Kilimandžara na kojem se u nebo dižu nevjerojatni glečeri, a malo dalje se nazire rub vulkanskog kratera.

4.    Članovi tvoje ekspedicije? Je li uspon bio težak? Kakvi su uvjeti vladali prema gore? Kako ste se motivirali?  Što se može vidjeti usput?
Na put sam pošla s grupom prijatelja. Svi smo bili na različitim razinama tjelesne spremnosti i bilo je zanimljivo pratiti  tko će se uspjeti popeti do samoga vrha. No, najveći problem ipak predstavlja visinska bolest  jer kažu da ona ne bira, a tjelesna spremnost tu uopće ne igra nikakvu ulogu. Ukoliko se pojave simptomi visinske bolesti mora se odustati i što prije zaputiti nazad, ali na svu sreću mi smo svi uspjeli doći do vrha.
Prvih par dana bilo je prilično toplo i kretali smo se kroz kišnu šumu.Treće jutro smo se probudili u šatorima pokrivenim injem i mrazom. Od tog dana smo bili spremni za hladnoću.Vrijeme na planini se mijenja iz minute u minutu, tako da smo morali nositi kompletnu garderobu za sve uvjete. Najteži dio uspona je počeo od četvrtog  jutra gdje smo se satima četveronoške penjali uz strmu stijenu zvanu "Baranko zid'', sa 3.983 m do kampa Barafu koji se nalazi na 4.645 m i postavljen je na snijegu i smrznutom blatu od vulkanske prašine.
Kada smo stigli do Barafu kampa, imali smo mali predah i par sati za odmor.

Nekoliko sati kasnije, tog istog dana u ponoć, krenuli smo na zadnji uspon prema samom vrhu planine. U tih zadnjih 24 sata uspona, 18 smo proveli pješačeći.  Upitala sam vodiča: „Zašto se penjemo po noći?“. Odgovorio je: „Ljudi bi se demotivirali kada bi vidjeli kuda idu.“ On se na svoj komentar nasmijao, ali u meni je počeo raditi crv sumnje u sebe i svoje tjelesne sposobnosti. Cijelu noć smo hodali da bi u zoru prisustvovali najljepšem prizoru rađanja novog jutra. Nevjerojatno je stajati na visini od preko 5.000 m, a sunce se rađa i sve boji u crveno. Ispod nogu su plavičasti oblaci i snijegom prekrivena planina. Tek tad se može shvatiti veličina ovog poduhvata.

5.    Ovaj poduhvat zahtijeva i veliku psihofizičku spremnost, kako si se pripremala?
Ja već duže vrijeme vodim aktivan život.  Redovno vježbam, vozim bicikl, trčim i često vikendom pješačim s obitelji.  Nisam se posebno pripremala,  jer sam smatrala da sam već u dovoljno dobroj formi za ovaj poduhvat.

6.    Je li se bilo teško aklimatizirati, je li bilo nekih popratnih tegoba poput glavobolja, mučnina i sl?
Nakon 3.000 m nadmorske visine, počela sam osjećati tegobe visinske bolesti. Imala sam strašnu glavobolju i mučninu. Taj dan sam odlučila da ću se vratiti kući ako se ne oporavim do jutra, jer nije vrijedno riskirati zdravlje, a posljedice mogu biti kobne.  Međutim, slijedećeg  jutra probudila sam se svježa i odmorna i odlučila sam nastaviti put ka vrhu. Poslije smo svi osjećali manje ili više neke simptome, ali ništa strašno što bi nas vratilo kući.

7.    Osjećaj koji si imala kad si stigla na vrh, molim te opiši što detaljnije, kako je biti na 5.895 metara iznad mora?
Iskreno, emocionalno najteži dio je nastupio kod tzv. „Stella Point'' na 5.685 m koji se nalazi na samom vrhu, na prvoj zaravni, nakon cijele noći penjanja uzbrdo. Taj dio je psihički vrlo naporan , jer već imaš osjećaj da si stigao do nekog cilja i sve što želiš je da se vratiš, ali do stvarnog cilja ''Uhuru'' vrha ima još ''samo'' 170 metara.  Meni je trebalo preko sat vremena da prijeđem tih 170 metara. Stopalo pred stopalo, jer ne možeš brže. Zraka nema, vjetar šiba, sunce peče, a pješačiš već cijelu noć. Ja sam od kampa do vrha stigla za 8 i pol sati. Uz mene je bio jedan od prijatelja koji se osjećao prilično loše,  ali je i on uspio doći do vrha. Na samom vrhu se zadržiš samo toliko da se slikaš i da se osvrneš oko sebe. Zbog velike visine nije se preporučljivo zadržavati  duže nego je potrebno.

8.    Jesu li te se dojmili čuveni snjegovi Kilimandžara?
Glečeri Kilimandžara su nešto najimpresivnije što sam u životu vidjela. Veličina glečera, oblici i tišina u kojoj čuješ samo šum vjetra su nevjerojatan prizor i doživljaj. Rastužuje me pomisao da će i oni nestati za samo nekoliko decenija po procjenama znanstvenika.

9.    I na visini od skoro 6.000 metara si mislila na svoj grad Vareš, raširila si na vrhu majicu KES Perun Va?
Kad si na takvom poduhvatu često sam sebe upitaš zašto to radiš, pa želiš odustati  i vratiti se. Mene je želja da raširim taj logo dovela do samog kraja. Jako sam ponosna na svoje prijatelje i sugrađane koji su u posljednje vrijeme organizirali klubove za mlade u gradu kakav je naš Vareš.  Žao mi je što nisam tu da se uključim i na ovaj način sam željela da dam svoj mali doprinos tim aktivnostima.

10.    Nakon ovog projekta, planiraš li u skorije vrijeme nešto slično?
Registrirana  sam za polumaraton Nacionalnom parku„Maasai Mara“ u Keniji. Ta utrka će se održati u listopadu i trčat će se kroz savanu punu divljih afričkih životinja. U našoj blizini se nalazi još jedna planina i vulkan koja se zove Mt. Meru (4.565 m) što predstavlja još jedan mogući izazov, ali to ću ostaviti za neku drugu priliku.

11.    I pred sami kraj , što su tvoji dečki - suprug Dejan i sin Mak rekli kad si im rekla da ideš pokoriti najviši vrh Afrike?
Bez njihove podrške i razumijevanja niti jedan moj poduhvat ne bi bio moguć. Želja mi je bila da idemo svi skupa, ali stjecajem okolnosti otišla sam samo ja. No, postoji mogućnost da u budućnosti ovo pokušamo svi zajedno.

12.    Mijana, od kad živiš u Africi, u kojem gradu, što radiš, čime se baviš? Afrika i Azija – sličnosti i razlike? Gdje ti je ugodnije i ljepše?
Živimo sad već skoro godinu dana u gradu Arusha na sjeveru Tanzanije. Moj suprug Dejan radi na Međunarodnom krivičnom sudu za Ruandu, a ja uskoro započinjem svoj posao osobnog trenera.  Smješteni smo u blizini Kilimandžara i velikih nacionalnih parkova kao što su Serengeti,Ngorongoro i drugi. Tu su također i Velika jezera Afrike: Viktorija, Tanganjika, Malavi i dr.U svakom slučaju radi se o veoma zanimljivom dijelu svijeta s predivnim pejzažima i fascinantnom florom i faunom.
U Aziji smo proveli pet divnih godina, ali životje bio posve drugačiji. Phnom Penh, glavni grad Kambodže u kome smo živjeli, je tipičan azijski grad koji prolazi kroz fazu ubrzanog razvoja i prepun je sadržaja i svakodnevnih događanja.
Dakle, na jednoj strani je blještavilo neonskih reklama i grozničavi gradski života na drugoj fascinantna ljepota afričke prirode i mir koji ona donosi. I Afrika i Azija imaju svoju draž,  te svoje dobre i loše strane, ali možda je najbolje od svega upravo prilika da se iskusi i jedno i drugo.

13.    Za kraj izdvoji najznačajnije dojmove s ekspedicije?
Uspon, napor, visina, spavanje pod šatorima u snijegu i blatu, psihički i fizički izazovi, ali to nije nikakva cijena za ono što čovjek ponese u sebi s ovakvog poduhvata. Poseban dojam na mene su ostavili ljudi koji rade na planini i nemam riječi kojima bih opisala u kakvim uvjetima oni žive.
Oko 20 osoba je bilo potrebno u ekspediciji da bi naš uspon na vrh bio moguć. Za ove ljude je to svakodnevnica. Oni bi ujutro ustajali prije zore da skuhaju i pripreme doručak za nas. Nakon što bi mi otišli na svoj put, oni bi složili kamp, šatore, svu opremu i prestigli nas negdje na putu da ponovo postave kamp, gdje bi skuhali obrok za nas koji ćemo pristići. Kada bi došli, naši šatori i vreće za spavanje su nas čekali, toplo jelo spremno, a cijela ekipa nasmijana. Tako bi ostajali završiti poslove nakon što bi mi već odavno pospali. Nevjerojatno je  saznanje za koliko malo novaca ti ljudi rade. Najčešće su skromno obučeni za uvjete koji vladaju na planini, u poderanim ljetnim cipelama i često bez jakni na niskim temperaturama.
Ne mogu opisati koliko sam zahvalna Dicksonu, dečku iz našeg kampa, koji se popeo na pola puta samo da bi dočekao mene i prijatelja na povratku sa vrha. Na snijegu, u poderanim patikama čekao nas je sa tetrapakom soka i dvije staklene čaše. To neću nikada zaboraviti, zaključila je svoju priču o osvajanju Kilimandžara naša sugrađanka Mijana.

Ljudska želja za istraživanjem i osvajanjem je nezaustavljiva, a u prirodi čovjek najbolje upozna sebe i svoje mogućnosti. To pokazuje i Mijanina priča. Poznajući Mijanu, bit će ih još u skorijoj budućnosti i tomu se jako veselimo. Samo naprijed Mijana!

(fotografije Mijana Berberović, intervju vodila Danijela Pavlić)