danas 08. studenog 2017. godine obilježen je Dan sjećanja na stradanje i egzodus Hrvata općine Vareš. Misno slavlje služio je vareški župnik fra Mirko Majdandžić, na početku kojeg su pročitana imena svih 125 vojnih i civilnih žrtava domovinskog rata s područja općine Vareš.
Podsjećamo, datum 08. studenog određen je kao Dan sjećanja, jer je na taj datum 1993. godine u jednom danu poginulo najviše žrtava, ukupno 20 čija imena su uklesana na pločama unutar grobljanske kapelice. Njihovi posmrtni ostaci bili su pokopani na groblju Višnjići, gdje se danas nalaze samo još 4 groba poginulih – Marinka Franjića, Milorada Palošeka, Mladena Suljuzovića i Ive Šokića. Ostale su obitelji ekshumirale i sahranile na nekom od vareških grobalja.
U prigodnom propovijedi fra Mirko je istaknuo:“ Čini mi se da pomalo zaboravljamo. 125 naših stradalih, poginulih ovdje, a nas ima 80ak… To je nešto što se prigovara onima koji nisu tu. Trebalo bi nešto učiniti i druge animirati i angažirati da ne zaboravimo žrtve i one koji su svoje živote dali. Drugo što mislim da je važno – u životu svih nas postoji jedna kategorija koja se zove strah. To sam i ja i svi vi koji ste bili ovdje doživjeli. Strah je čudo. U Bibliji piše – početak mudrosti je strah Gospodnji… Strah je u životima svih nas i kad ste ovdje bili i ratovali. Da se niste bojali poginuti hodali bi bezglavo i ne bi kopali rovove. Strah je nešto što čovjeka opameti kako treba praviti korake. Ali postoji problem kad strah nadvlada čovjeka. Onda čovjek reagira drugačije, onda je čovjek dezorijentiran, onda čovjekom mogu upravljati drugi ljudi. Onda čovjeka drugi ljudi mogu zastrašiti, pa ga u strahu za život, za prijatelje, za imanje drže u strahu i njime manipuliraju. Ne bi se smjelo dogoditi u životu čovjeka, a pogotovu životu kršćanina koji vjeruje da poslije ovoga kad život prestane, kad se život završi, kad ti netko oduzme život – nastavlja se dalje. Isus kaže – ne bojte se onih koji vam mogu oduzeti život, ali dalje ne mogu ništa više, tad ste neuništivi. Oduzeli vam život, ali vi nastavljate živjeti. Boj se onoga, ako izgubiš život, a više nemaš prijateljstva s njim. Ljudi koji su bili ovdje imali su strah koji je pomagao da sačuvaju svoje živote i svoje i tuđe. Ali taj strah, koliko god bio nekad težak, on njih nije obeshrabrio da se bore za svoje, da čuvaju svoje, da se žrtvuju za svoje i da daju svoj život za svoje bližnje, za nas ovdje, jer vjerovali su da grob nije kraj, nego prolaz i da ako svoj život žrtvuješ i dadneš, to je kao ono zrno koje u jesen posiješ – ako ono ne strune, u proljeće nema nove stabljike i novog života. Znači, oni su umrli, ali su ostavili mogućnost života ovdje. Njihove žrtve nisu uzaludne, one su nama dale šansu“, naglasio je fra Mirko.
Dalje je nastavio propovijedi govoreći o strahu zbog kojeg ljudi napuštaju svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu, zbog koje napuštaju svoj rodni kraj: “ Trebalo bi prepisati iz njihovih života ovo. Strahovati treba – i za sebe, i za život, i za zdravlje, ali taj strah ne smije biti nerazuman. Mi danas počesto napuštamo ove prostore iz straha od budućnosti, a nismo sve poredali. Nismo u tom vaganju straha izvagali šta nas čeka tamo gdje odemo. Je li strah jedini motiv koji te je natjerao da odeš? Jesi li poredao sve druge stvari? Jesi li izvagao šta sve, osim straha , ima ovdje i za što bi se trebalo boriti ovdje? Uvijek sam za to bio i mislim da je to pravo svakog čovjeka da bira mjesto življenja za sebe i svoju obitelj, pogotovu ako ima djecu da im traži mjesto gdje je lakše i ljepše živjeti. Ali samo jedna molba - nemojte dozvoliti da strah bude onaj koji vas je otjerao odavde. Ne smije čovjek koji je vjernik bojati života i ovdje, ako zna da s Bogom surađuje. Ali, pitanje je također surađujem li ja u svom životu s Bogom, gradim li ja svoj život na božjim propisima i pravilima? Gradim li ja svoj život na tome da su mi svi ljudi braća, jer nas je isti Bog stvorio? Ako tako poredam, onda ne bi strah trebao biti motiv koji će me pokrenuti odavde. Jer i ovdje Bog postoji. I ovdje postoje djeca božja i ovdje mi, djeca božja, možemo napraviti zajednički život, samo treba uložiti malo energije“, zaključio je fra Mirko.
Nakon mise, upriličena je ceremonija polaganja vijenaca i paljenja svijeća, te je izmoljeno zajedničko opijelo. Vijence su položili predstavnici Udruge obitelji poginulih i nestalih branitelja i civilnih žrtava rata općine Vareš, predstavnici Koordinacije udruga proisteklih iz domovinskog rata općine Vareš, predstavnici Županijske udruge nositelja ratnih odličja Ze-do županije na čelu s predsjednikom Draganom Jankom, članovi Županijskog odbora HDZ-a BiH Ze-do županije predvođeni Ivom Tadićem, članovi OO HDZ-a BiH Vareš i Mladeži HDZ-a BiH, članovi OO DF-a Vareš i Općine Vareš.
I danas, jednako kao i prije 24 godine probude se tuga i bol za onima koji su stradali u ratnom vihoru, probude se sjećanja na likove naših muževa, očeva, djedova, susjeda, poznanika… Obilježavanjem Dana sjećanja poštujemo njihove žrtve i čuvamo uspomene – to je naša dužnost i moralna obveza.
Već tradicionalno nakon polaganja vijenaca, druženje je nastavljeno na planinarskom domu Mekuše.
