akademskog slikara Ivice Vlašića, rođenog u Varešu. Iz životopisa Ivice Vlašića doznajemo da je 1976. godine diplomirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu, te da je za svoj stvaralački rad primio brojne nagrade i priznanja kao i zahvalnice za sudjelovanje u humanitarnim donacijama. Ivica Vlašić uvršten je 1996. u Enciklopediju hrvatske umjetnosti u izdanju Leksikografskog zavoda "Miroslav Krleža" u Zagrebu. Prvu izložbu u Varešu Ivica Vlašić imao je 1996. godine  zajedno s Josipom Botterijem koju je organizirao pokojni Ivica Mlivončić.
O svojim sjećanjima na Vareš i rano djetinjstvo Ivica Vlašić za radio Bobovac kaže: „0d 1954. do 1960. godine sam živio u Varešu, sjećam se kada su prve velike zgrade građene, tu mi je radio otac, kuća mi je bila preko puta kamenog mosta, tu je bila pijaca, tu sam se sanjkao, igrao nogomet, lopta mi je puno puta pala u Stavnju… Kao student sam dolazio baki i djedu (pok. Karlo i Magdalena Krajinović) , dolazio na igranke na Toronto, sjećam se dosta lijepih stvari iz Vareša“.
Za svoju prvu samostalnu  izložbu u Varešu Ivica ističe:“ Čast mi je izlagati u najstarijoj crkvi u Varešu, to mi je bila davna želja. Jako sam zadovoljan posjetom ljudi i njihovim reakcijama.  Došao sam dočarati livanjske kamenjare i konje, moje slike iz pravca hiperrealizma, što je jedan od najtežih pravaca u umjetnosti, ali dosta ljudi ga razumije“.
Na pitanje odakle crpi inspiraciju, Ivica kaže da ga inspirira sve što vidi okom, jednostavno ga  inspiracija nađe, to je jednostavno trenutak koji se dogodi. Od tehnika preovladava ulje na platnu, ali su zastupljene i grafike, akril, pastel. Inače, 1998. godine Ivica Vlašić  otvorio je privatnu galeriju "Vlašić" u Livnu. Vodi u Livnu privatnu školu slikanja,  a dosad je preko 100 polaznika prošlo kroz njegovu školu, a posebno ga raduje što ima veliki broj talentiranih.

Na kraju smo Ivicu pitali može li se živjeti od umjetnosti, a on kaže:“Ja još uvijek uspijevam živjeti od slikarstva, 23 godine sam radio u srednjoškolskom centru u Livnu, a potom sam odlučio krenuti samostalno. Nadam se da će doći vremena za umjetnost, da ću do tih boljih dana istrajati“.